СРЂ

— 521 —

T'jcm se prene rodni grad кб lave Kad se trgne od očita zleda, I)a laviće svoje spase zdrave. Vrag na mene pucaše od 'jeda; Al' zaštita moćna, 1 ) pridošoče, Pucića je očuvala Meda. — Za prosvjetu, slavni borioče, Poklonih se i klikoh u glase, — Dubrovački preporodioče! Tvoje ime dično razl'jega se, Gdje god naša r'ječ medena zvuči; Pa i daje još za tebe zna se. No kaži mi, pokle usud skuči Naš Dubrovnik i jadno ga sveže, Kad će sreća da se s nime ruči ? Na to Medo k meni ruke seže, Pak mi zukne: — Znam te, dragi sine; Znam i tugu, što ti srce steže. Za to čuj me: I ako za čine Djeca nose stari gr'jeh otaca, S toga ipak Dubrovnik ne mine. Pridošlijeh sila tuđinaca Ponajgore glavu utre smjelu Gospodara starosjedalaca. Jer nametnik domaću vlastelu Sa sjedala prađjedovsk'jeh tište, Mah im otev i r'ječi i djelu. T'jem gospoda domaća propište; Za to svakom možeš naći l'jeka, Al' vlastela zaman l,uto vrište. Desetina pajetkova pr'jeka, Što ostade kmetima i tuči; T'jem vlastela propanu do v'jeka. Dobro kaže pjesnik, koji stuči Padovanskog, divnu pjesmu, djaka: „Učenik je onaj te ne uči." ') Međo je bio t»lij»nski pod.niik kao nekadašfii kitni dvorj min Lnkeškoga vojvode Karla Ludovika.