СРЂ

— ш —

Odbacili кб najnižeg skota, Samo za to, što tek n'jesam s nima Po kamenom gmizao se prahu. Oh, a dušo, ti još ne znaš za to, Nemoj slušat jadikovke moje! Ti uživaj, dok si nežna tako! Oblak tuge dok se nije svio Na tvom čelu prozirnom i glatkom, Pusti srce nek se i'gra sv'jetom! Slušaj pjesme malena slavuja, Tihi cvrkut u pojani ševe, Slušaj žubor potočića mala I đrhtane lišća sa drveta, Dodirnuta lahorima tih'jem I mističn'jem sjajem mjesečine . . . Avdo kao da nije bio sretan ni u Jubavi. To najboje dokazuju negove pjesme Amor, a dokazuje, u nekoliko, i ova gorna. On l,ubi, čezne, gine, ali uzaludno. Ona ga je zabacila, ostavila. I, rnjesto da je prekorava, da je grdi, on samo uzđiše, zbori joj da uživa, i pita je: Jesi Г, dušo, barem sretna ti: -— Jesi 1' sretna? trepti mi na usti, Gleđeć lice gdje ti sm'ješkom sja, Ah, toliko ja ti sreće želim Koliko sam tek nesretan ja! Jadan Avdo, dobar li je bio! Koliko je morao patiti i kako velikodušno oprašta! Kakva razlika između nega i tolikijeh drugijeh pjesnika! . . Žao bi nam bilo, da završimo ovaj prikaz, a da ne spomenemo još dvije Avdine pjesme. Obje su toliko lijepe, da bi mogle, bez zazora, stajati 11 zbirci ma koga, i starijega, pjesnika, i da bi se ipak mogle računati u bo[e. Prva od nih je Na mjesečini. Umorni zraci blago umiru Pošjedni pozdrav tihoj večeri; Anđo je mira krilom mahnuo, I od tog jednog toplog zamaha,