СРЂ

— 553 —

Кб tanko velo, večer prozračna, Na upokojenu zemju spusti se. K6 krotka cljeva crne trepavke, Tako je narav oči sklopila I tih'jem, mirn'jem sankom zaspala.

A tamo negdje, vrlo daleko, Kroz večer tihu potok žubori, Uz mladog lišća tiho šuštahe. I opet čujem: s šumom dubok'jem, S klisure tvrde u crnu provalu Strmoglavce se roni vodopad; I prskajući svojim biserom Daleko u vis ko prah srebrni Na bukovom se grahu ustavja, I s mladog lišća kao suzice, КарЏсе krupne tiho kapaju. Iz toga sanka mene probudi Duboki uzvik noćne jejine Ja prvo uprem oči u tebe: I opet vjetar tiho ćarlija, I kosom tvojom titra lagano. I uprem nebu pogled sahivi, A hladni znaci bl'jedog mjeseca U n'jeme krše sjaju besćutno .. . LepHU sliku rijetko je koji pjesnik srpski ispjevao. Citajući je, mi smo nekoliko puta uzdahnuli, jer ona najboje dokazuje, da je Karabegović bio jediui, koji bi, da je poživio, zamijenio nam pokojnoga Jakšića. Druga pjesma, za koju smo kazali da je lijepa kao i ova, pošjedna mu je, labudova pjesma. Nu je pred smrt ispjevao, opraštajući se sa svijetom: Lišće pada sa uvel'jeh grana, Dušu moju tcžak stisko jad, Nado moja, vjero zakopana, Srce moje šta mi radiš sad?