СРЂ

— 589 —

na svoj način i zaglavla da i ovi kao stari Dtibrovčani osjećaju se H r v a t i ni a i H r v a t s k i misle. A što da mu na ovo odgovorim? L Eto, шој prijo, pročitaj kniževne radne oba Adamovića, pa Banove, Bogišićeve, Bunićeve, Budmanijeve, Kastrapelijeve, Gradine, Kazalijeve, Kaznačićeve, Pucićeve, Rešetarove, Stojanovićevc, Vodopićeve, 1 ) Vučetićeve, Vuličevićeve, Vuletićeve, Zorine i još koje, pa ćeš iz sabrane te kite razabrati kako su mislili već umrli i misle neki još živi između rečenijeh Dubrovčana. Oni naginu na srpstvo i srbima se u opće priznavaju, naglašujuć ipak slogu između dva naša bratska plemena, To je bio i naravni zadatak grada Dubrovnika na vratima od istoka, a Dubrovčanima, zapadnacima po vjeri a istočnacima po narodnosti, naj boje je dolikovao taj posao. Za to neki od nih, koji su se i u politiku miješali, bili su u naroduačkijem redovima, gdje se pripoznavala ravnopravnost obojemu plemenu. No pisac anonimne knižice izmotava se i veli da ti Dubrovčani 2 ) bili su za sjeđinene s Hrvatskom, čemu je nova omladina protivna.

') Istina, Vodopić je kao biskup u jeđnoj poslaniei na pravovjtrne kazao da piše hrvatski. Pa je tako naivan pisac anonimne kćižiee, i odatle izvodi hrvatstvo Vodopićevo i Dubrovaeko. Zar bi iko pametan od katoliekoga biskupa Vodopića traž'o da kaže srpski? A da je to Vođopić ueinio, bi ii bio j.ametno postupao?! Ali može na ovo ko op ziti, da je n'ogao k-izat slovinski ili naški. — Nije mogao, jer bi svak kazno da se izmotava, a oba ta naziva u poslauici i u ono vrijeme nijesu već piistojala ni gaffala, pa je trebalo da kaže ili srpslci ili hrvatski. Као biskup katolieki kazat srpski nije nikako mogao, pa je kazao hrvatski , isto tako kao oni Oruogorei i Bokeji u Carigradu, pokle je zazorno bilo turskijem vlastima ime srpsko , uzeli su hrvatsko, jer su tako mogli živovati, i bit' suviše pod moćnom zaštitom Austrijskoga posl.miks. Tsko su oni postupali kao praktićni |udi. Dakle Vodopićevo hrvatstvo može se pripisati oportunizmu, a tako isto još koga Dubrovaekog katolickog svećenika kao n. p. Kazali; ali za Pulića, Kukujieu i Skurlu znamo poziti uo da nijesu bili prikloni imenu hrvatskomu i ako se Srbima nijesu krstili. Kanonika pak Stojanovića ništa nije smetalo da sc ocito ne nazove Srbinom

i srpski ne osjeća. Ovo će potvrditi svaki razumni Dubroveanin, koji od strasti nije slijep kod oei. A hvala Bogu imamo još svećenika mirskoga i redovniekoga eina, koji srpskijem svojim osjećajima potvrčtuju ove naše rijeei.

') Osim gore spomenutijeh Dubrovčana kniževnika i ućenaka spomenuo je pisae kao politiene lude Nika velikoga Pueića, Eafa Fucića, Kiaića, Oiugriju, a mogao je ne izostavit Marinicu Giorgi, Jera Natali, Matijevića i još koga od novijeh, koji nebi bili nagrdiJi kitu, nego je dapaće i začinili. Pa i t& drug* piščeva kita sveff je svoje Hrvatstvo smatrala politienijem a nikako etnografskijem.