СРЂ

571 —

kavskom pisanu bili im primjer clalmatinski pisci; ali kažiput su im bili sami stai;iji Dubrovčani, naši dioskuri pjesnici, Držić i Menčetić, koji po svoj prilici nijesu ni znali za Marulića. A ko je liima put ukazaoV Niko drugi, dragi inoj, nego crkvene kiiige, kojc su nam došle sa sjevera i bile prepisivane u našem gradu. 1 ) Iz tijeh pak prijepisa lako se razabira, kako su Dubrovački prepisači pravi štokavci, jer ib pučki jezik zavodi u prepisivanu čakavskijeh kniga. Osim ovijeh razloga tobožiie čakavštine u pjesnika Dubrovačkijeh iina i taj, da su se pisci obazirali 11a uzvišeniji jezik od pučkoga, a taj im se sviđao ovaj jezik u crkvenijem kiiigama, jezik crkveni; pa onda i kao neka novost, koja se od puka odvajala, taj je jezik pjesmi prionuo kao izraz svečani i izvanredni. 2 ) Mislim, dragi moj, da sam te za ovo uglavio; a ako ti je do toga, po gornijem navodima razabraćeš lako, da i prije tobožhe čakavštine u Dubrovačkijeh pjesnika, za liezino vrijeme i poslije lie, nije bilo u Dubrovniku čakavštine. 3 ) Ovo ti kojence završujem riječima iz Arhiva 4 ): „Cakavština nije nigda do Dubrovnika doprla, i ovaj grad bio je od početka štokavski." Štokavski je đakle bio pučki govor u Dubrovniku, a to ti dokazuje sva proza pisana u Dubrovniku počiiiuć od XV. vijeka. 5 ) A ako me zapitaš kako ja nazivjera taj jezik, odgovoriću ti čisto „srpskijem"; a zašto? Razumjećeš kasnije.

') Poredi Lekcionare Spjetski (У. Isćiga djela Akad.), pa Zadarski i Kanjmiii (XIII kniga djela Akad.), a suviše poredi Eešetar (Ead. Jugosl. Akad. 134 i 136). Ovo ti pišem u kratko ne gubedi se u velike navode, jer Srff nije crgan kakve Akademije, a uz to granioe su mu tijesne.

J ) U naše vrijeme pok. Eafo Sari6, farmaeista, poznati šajivac, neku svoju smiješnu pjesmu „Kujeir' počeo je: „Vazmi" (recipe); jer mu se einilo da pučko „uzmi" nije dosta svečano.

3 ) Obliei tega, temu, ovega, onemu i ost. novijega su vremena, jer u starijeli pisaoa Držića i Meneetića ima i toga, ovomu i ost. Za ostalo vidi: Die Oakavština und deren einstige und jetzige Grenzen von Milan Eošetar (Arhiv fiir Slav. Phil. lianđ XIII).

4 ) Baud XIII. s. 38б.

5 ) V. opasku 3 na obr. 570 — Prof. Nodilo usporećfujuć stare Anale i Kronike, što au talijanski napisane, veli: „Dođuše srpski idiotizm! nijesu rijetki u talijanskome jeziku sviju Jetopisaoa Dubrovažkijeh; ali tima idiotizmima umočeno je, iiima je uprav probijeno, sve Jetopisno govorene, koje siže do posjedne cetvrti vijeka XV."