СРЂ

Nelcakav strah otpoče da ga podilazi. On se mahinalno osvrtaše da vicli nia šta, što bi ga ntješilo; ali mu pogled bijegaše od svačega. Osjeti se tako nesretan s ovijem mislima, s kojima je cijenio da će biti srećan. Da mu je sve povratiti i opet otpočeti, ali drukčije, kao drugi; ali to nije moguee; pa baš i ('a je moguće, ko zna da ii bi bio i tada srećan. On još jednom pogleda u kuću, nešto ga steže u grlu, pa sjede na prag i zajeca kao malo ('ijete, šapućući: - Cinovnik ili treba da je bogat, pa da se ženi, te da prkosi dužuosti; ili ne treba da se ženi, pa da prkosi —ženi! —pa onda skoci kao mahnit, istrča na ulicu ne pogledavši kuću i izgubi se među iudima Kud ideV Odista put Save da se utopi!!!

K r ;i i

N. t. Janković.

Hazreti Ibrahim (al. sel.)

l.

Svijetu je poslo nega, Da ga pravoj vjeri uči! Ja sam toga pejgambera U tavnicu vrgnut dao, A vas, sluge dvora moga Ja sam na zbor danas zvao, Da mu kaznu dosudimo, Kakvu pravom zaslužuje Onaj, što na našu vjeru, I svetine naše р1дје!" To izrekav Nimrud holi Na robove svoje vika: „Izved'te mi iz tavuice Ibrahima, hapšenika!" Mir zavlada; sva ilvornica Opet mukom zamukla je, Л pokretom n'jemim dvorba Dopadana znake daje. Mir, tišina; glasa nema. Najedanput sviju oči Na jednome staše sužnu, U dvornicu što ukroči čela vedra, oka bistra,

Na pr'jestolu suhog zlata Car Babelski Nimrud sjedi, I mračnijem okom sjajnu Velikaša kitu gledi, Što oko njeg' n'jemo stoji, 1 zapov'jed očekiva. Sve je tiho; sva dvornica Кб da tvrdim sankom sniva. Na jedanput Nimrud 'holi Na svome se tronu niače, Sve ga s pažtiom slušat stade Л iin 'vako zborit zače: ,,0d vremena. nekog, vele, U Bahelu, gradu moine, Zanesenalt neki da je IJ maštaiiu suludome, Izmislio novu vjeru, I jedinog nekog boga Propov'jedat započeo Izmeđ' sv'jeta babelskoga! I taj luda jošte priča Da bog liegov svemogući,