СРЂ

— 648 —

Milan (hoće da odgovori). Danica. Žao mi je da sam te čekala. Da sam znala da se ne eeš vratiti do ponoea Milan (gleda иги). Danica. Ta ura ide natrag barem za jedan saliat. Milan ('gleda na svoju uru). Danica. Ali što je tebi za to stalo; ti ne inariš za vrijeme, to je za tebe ništa.... Jesu li sad dvanaest ili još kasnije, tebi je to sve jedno... sarno da se ti zabavjaš. Milan (hoće nesto da opazi). Danica. Oh znam ja... Od dragosti si me činio tolilco čekat.... baš danas mi zadavaš toliko muke, da, danas na moj rođen dan. Jer danas je moj rođen dan, ako si ti to i zaboravio.... Milan (hoće neMto da prigovori). Danica. Ali ja znam, gdje si bio; uhodila sam te. Milan (,че posmjehuje). Danica. Da, nasmij se! To te ne pere ni malo. Milan (još se posmjehuje). Danica. Zanago si srio Zorku Vojnića, kad si btio da se ukreaš u voz put Trebina. Milan (se zapani u licu). Danica. Ja vidim da pogađam; nemoj mi poricat, tijem kvariš tvoj posao.... Tad si se s nom vratio u kolima u grad i objedovao si s hom na hotol-u.... s onom bezočnom vioglavom! Lijepo je ja poznam! Milan (hoće da se hrani). Danica (ne puštajuć ga govorit). Da, da... ja znam što mi hoćeš prišiti: Trebalo je da ideš u Trebine s ostalijem lovcima, gdje se svake godine iza svršena lova gostite. Svi su lovci ožoheni i u stavnijem godinama. Vaš prvijenac je prevalio 70-tu.... Da je pristojalo, svi bi ti lovci bili doveli i svoje ženice... Milan (se raholi i hoće nešto da odgovori). Danica. Tebi se ondje dosadilo u velike... Mene lioćeš zaslijepiti! Bićeš tu pokazao svoju veselu ćud. Ti znaš bit jubezan kad lioćeš. Milan (se uznemvmje kao da to odbija). Danica. Istina je, ja to znam, kazali su mi očevici.