СРЂ

— 652 —

Milan (tice Danicu po rameniina, a ona ga odbija odsebe). Danica. Ostavi me. Ja ne eu da nii se pretvoreno umiJavaš... Sveta dušica! Ti hoćeš menc do skoncana da dovedeš. Sto si želio, eto ti! Sto bi hotio još od mene? Milan (ide nemirno po sobi). Danica. Da, da, znarn, ja sam nerazumno stvorene... Ja n > bih imala plakat i jadikovat... To se ne pristoji. Imala bih se priklonit udesu. Koliko žena žive ovako nesretno... a rnuž ih zapušta... te nijesu u snazi ni domaće posle da svršc. Ti si od pocetka srećan što nijesi ni zaslužio. Svi su se tebi povjeravali, Д vjerovali su ti. Samo moja stara tctka Anica vidjela je bistrije. Milan (koji je stojao okrennt ledima gledaocima, okrere se, kad je čuo zadne riječi, kao da će je nešto upitat). Danica. Dakako, čudiš se... I neka joj je 79 godina, divno je sve uviđala... „Danica, srce тпоје" ćesto mi je kazala, „u pamet, tvoj muž nije ono što ti se kaže". Milan (uznemiruje se). Danica. „Оп je neva]alac, s kojega ćeš popit grkijeh caša". Milan (jače se uznemiruje, i lcad je čuo „grkijeh čaša", baca na tle sa stola dvije knige). Danica. Aha, ovo je tvoj odgovor. Milan (ide k stolu, primiriv se, i toči н žmulić rakije, pa ispija polako). Danica. Molim te da mi u salonu nc toćiš rakije. Jućer si mi s nekoliko караја izmrjao ua minderu dragocjeni zastirać, naj draži mi vjcnćani dar. Milan (pogleda je udvorno kd da mu je žao za štetu što se dogodila, i toči vode u čašu, pa ispija). Danica. Vidim, tebi je milo mene bockat. Ti znaš da mi je ovaj zastirać majka darovala (jeca). Ah; i baš u današni dan... ovaj izvanređni dan... moj roden dan... izabrao si da nic žalostiš... Milan (tiežno je pogleda i hoće da govori). Danica. Ne, ne, ne ću da ćujem! Nemoj još gore kvarit svoje posle i poricat sve. Nemoj mi reći da je sve izmišjotina i laž!