СРЂ

— «85 —

Događaj sa ророш Cijunom zabi]ežio: Simo Mafavu). Na Veliki Petak, oko dva časa po podne, krenu se pravoslavni pop Cijun iz svoje kuće u crkvu, na obred Hristova pogreba. Taj se obred svuda po balkanskijem zemjama vrši sa velikom pompom, ali nigdje tako sjajno, kao u Baglaju, prijestoniei države Balkan-Baglanije, u kojoj se ovo događa i u kojoj su se duh i predana stare Vizantije i kroz tursko vrijeme ponajboje održali. Toga dana poslije podne, sunee bješe dobro pripeklo, te pop Oijun, stavši na prag, razape svoj šatorić za sunce. Bijaše to još mlad čovjek, ali ni po čemu nenalik na Baglanca, nego, baš naprotiv, po svemu nalik na kakva Jahudiju. Bio je omalen, suh, crvene brade, kukasta nosa, očiju velikijeh, vodnikastijeh, sa čudnijem izrazom, koji je činio, da pop uvijek izgleda kao da je onoga trenutlca ustao iza duboka spavana, ili da se vječito nečemu čudi! Drugom rukom zadigavši mantije i pognuv se malo, pop Cijun uputi se po užasnoj kalđrmi Kismet-uliee. U taj mah popadija otvori prizemni prozor i svojom širinom ispuni ga. Bješe i ona omalena, ; li neobično široka, crna, vatrenijeh očiju, kao što su mahom Baglanke. Ona mu doviknu: - A što, Cijunče, ideš sredinom, kad krajem ima sijenke!? Ne zaboravi naj prije svratiti kod Trifona! Jesi li zapamtio? Graha, kafe i šećera! Ne zaboravi donijeti stručak cvijeća sa božjega groba! I dođi ranije, jer već znaš da moraš, ustati u ponoći. Idi zbogom i čuvaj se! Ova poš|odna napomena nije nikad izostajala, ali kako so žena. još prisjeti, da je veliki ubetni dan, obazrije se i pjunu iza sebe, proko lijevog ramena, da tijcm sačuva popa od zle kobi. IJ tjeskobnoj, krivudastoj, prjavoj Kismet-ulici redaju se drvone, truhlo straćare, sa malijem prozorima, u kojima su većinom gvozdene rešetke. Ovdjo-ondjo, iza okna, sjede žene, ili se igraju djoca, sve neke čudne glave, zvijersko oči, svakojaka odijela. Pop je znao da đjeca za nim plaze jezike, da se kroza rošetke promajaju pesnice, sa paocem proturonijem lzmodu ka-