СРЂ

— 690 —

koji poručujc prićešće, kao kakav nbiean napitak! A da nije neki član meglajskoj vladarskog doma? A . . . a. . . a da nije kakav samrtnik, upravo zdrav čovjek, koji i ne zna, i ne sluti, da mora putovati na driigi sVijet! V Ko ti ga zna, Balkanija je ovo, sve je Balkanija : Balkan-Meglaj, Balkan-Baglanije, BalkanTalarija!! . . . Sto ne zapitah poslanika barem nesto, bar to: je li putnik bolestan? Sto ja iiemu ne odgovorih, kao što je trebalo, kao sto mi đužnost bješe: Gospodino poslaniee, egeelencijo, ja ću najprije pitati svoga starijega! Ej, Cijune, Cijune, glupane!... — Sto je tebi, Cijune? — Cu se zvonalc glas, koji ga trže iz zanosa. Bješe već pred crkvom, a to ga zapita protođakon Sinesije, onaj što zna francuski. Pop reče u sebi: — Ovaj me je doista vidio sa Meglajcem! A odgovori glasno: — Brate, imam nekc brige i glavoboje! — Mora da su krupne, kad ti sain sa sobom razgovaraš i rukama klimataš, a i ne vidiš da te svijet gleda ! —veii protođakon vrteći glavom. Oba uđoše u crkvu i prođoše kroza živu ulicu naroda, koji je ranije došao da zauzme mjesto, a koga policija držaše u redu. Malo poslije dođe niitropolit sa velikom pratnom, sa desetak arhimandrita, protopopa, protosingela, singela, arhiđakona i ostalijeh. Tek što se sveštenici obukoše, zaeu se pred hramom vclika tutnava i zvckct saba} ; živa ulica, od glavnijeh vrata do amvona, gdje bješe namješten Hristov grob, pomjeri se, raširi se. Ude dvor, — vladar i vladarka, nasjednik i nasjednica prijestola, naj mlađi princ Pijuk, dvorski velikodostojnici, pet pravoslavnijeh diplomata, denerali, svi ministri, senatori itd. Vladari uđoše u svoje stolove, svi ostali zbiše se s desne strane. Započe obred, razvi sc pravoslavno „velikojepije", naslijedeno od Vizantije, održano kroz' vjekove ropstva, izraženo u zlatotkanijem hajinama, u pjcniju, kadenu, metanisanu, u od-