СРЂ

— 701 —

Моја mala putovana Neizdane uspomene VI. Praznični dan Diu de Maurassant.

Bio sam krenuo đa uteknem od praznika, praznika groznog i punog buke, praznika s žabicama i zastavama, koji vam cijepa uho i kopa oei. Biti sam, sasvijem sam, nekoliko dana, to je nešto naj boje što ja znam. Ne skišati nikoga kako ponavja gluposti za koje ođavno znamo, ne vidjeti nikakva poznata Iica čije misli predosjecamo, po samom izrazu očiju, čije pogadamo riječi, cijiočekujemo šajivi duh, refleksije i načela, to je za dušu neka vrsta svježeg i umiritelnog kupana, jedno kupane u tišini, izdvojnosti i odmoru. Što da rečem kuda sam išaoV Ma kuda, svejedno! lšao sam pješice duž obale jedne rijeke, i u dajini opazih tri zvonare jedne stare crkve više neke varošice, gdje ću uskoro prispjeti. Na obali, kosom, do vode, rasla je mlada i blistava trava, projetna trava, i voda je proticala, živa i bistra, u tom zelenom koritu, voda vesela, koja se činilo da juri кб po livadi kakva radosna životina. S vremena na vrijeme, po kakav tanak i dugačak štap, nagnut nad rijekom, naznačavao je kakvog ribara s udicom, sakrivenog u kakvom gbunu. Ko bjehu ti Judi koje žeja da upecaju krajem svoje strune kakvu životinu veliku kao parče slame držaše, po čitave rlane, od zore do sutona, na suncu ili na kiši, čučeči u podnožju kakve vrbe, iščupana srca, uznemirene duše, prikucanog pogleda za jedan zapušač? Ti judi? Među ninia ima umjetnika, velikijeh umjetnika, radenika, čaršlija, pisaea, slikara, koje jedna ista strast, zapovjedna, neodojiva, čvršce privezuje za potočne i riječne obale, no što Jubav .vezuje čovjeka za ženske stope. Oni zaboravjaju sve, sve na svijetu: svoju kuću, svoju porodicu, svoju djecu, svoje poslove, svoje brige, samOdamogu