СРЂ

— 730 —

dvije-tri kapje zlata usirenog u negovoj plavoj kosi. I tako su negovi roditeji đoznali da jo dijete imalo mozak od zlata. Stvar se cuvala u tajnosti; jadno dijete, ni ono samo nije slutilo u eonm je stvar. S vremena na vrijeme pitalo je samo zašto ga više ne puštaju pred vrata da se juri sa djecom po ulici. — Ukrašćete, moje blago! — odgovarala mu je majka .. . Tada je mališan imao silan strah da ga ne ukradu, i on se igrao sam, ne govoreći ništa i noseći se naporno iz sobe u sobu . . . Tek kad mu je bilo osamnaest godina roditeji mu otkriše monstruozni dar, koji mu je ućinio Uđes; i pošto su ga negovali i liranili donde, oni mu zaiskaše da im to vrati malo u zlatu. Dijete nije nimalo oklijevalo: isti ćas — ali kako, kojijem naćinom, to nam legenda ne kaže — on otkide iz lubane jedan komad masivnog zlata, jedan komad golem kao orah, koji baci gordo u majćino krilo ... I onda, sav zanesen bogastvom koje je nosio u glavi, lud od žeja, pijan od snage koju je imao, on ostavi roditejsku kuću i ode u svijet rasipajući svoje blago. Prema onome kako je vodio život, krajevski, i sijući zlato bez raćuna, reklo bi se da je negov mozak bio neiscrpan. Medutijem taj se mozak crpao, i malo po malo moglo se vidjeti kako se negove oći gase i iiegovi obrazi postajahu kao šupji... I naj poslije, jednoga dana, u jutro poslije razbludne noći, nesrećnik, ostavši sam među ostacima pira i sjaja koji blijeđaše, užasnuo se od grdne rupe koju je vee ućinio u svojoj metalnoj glavi; bilo je vrijeme da zastane. Otada nastupi nov život. Covjek sa mozgom od zlata, ode da živi sam, u povućenosti, da živi od. rada svojijeh ruka, strahujući i sumnajući kao kakav tvi'dica, bježeći od svega što bi ga stavilo u iskušene, i tražeći da i sam zaboravi na to fatalno blago, u koje nije više htio da dirne . . . Na nesreću, jedan prijatej slijedio ga je u negovoj samoći, i taj prijatej znao je za iiegovu tajnu. Jedne noći jadni ćovjek skoći iza sna osjetivši strahovit bol u glavi; 011 se ispravi prestravjen, a vidje, prema