СРЂ

731

zraku mjesečevom, negovog prijateja koji bježaše krijuei nešto pod svojijem plaštom. Bješe to još parče mozga koje mu otimahu!.. N(i nekoliko vremena poslije toga, covjek sa zlatnijem mozgom postacle zajublen, i sada bješe sve svršeno ... On je jubio svom dušom malo plavo djevojče koje ga je Jubilo isto tako silno, ali koje je još većma Jubilo razne pompone za nakit glave, bijelo perje i lijepe mrkocrvene resice koje su uđarale niz cipelice. U rukama ovoga krasnoga stvorena — koje bješe polu tica, polu lutka — zlatni novci kao da su se topili. Ona je imala sve prohtjeve, a on nije nikada umio reći: ne; šta više, bojeći se da je ne ožalosti, on joj je krio do kraja žalosnu tajnu svoga bogastva. — Mi smo dakle veoma bogati? — govoraše ona. Jadni čovjek odgovori: — Da, da. . . veoma bogati! I on se osmjehnu s JubavJu na to plavo tiče, koje je jelo tako naivno negovu lubanu. Pohekad samo nega obuzimaše strah, i že]a da bude tvrdica; ali tada dolažaše k nemu mala ženica skakućući: — Mužiću moj, vi koji ste tako bogati! kupite mi nešto što je vrlo skupo ... I on joj je kupovao štogod što je vrlo skupo. Tako je to trajalo dvije godine. Tada mala ženica umrije, i umrije da niko nije znao zašto, kao ptica . .. A bogastvo bješe već pri kraju. Sa onijem što bješe još ostalo, udovac je mogao da svojoj mrtvoj dragoj priredi sjajan pogreb. Zvona koja su zvonila u sav glas, teške kočije ovite crnijem, koni sa perjanicama, srebrne suze u kadifi, sve to ne činaše mu se da je odvoć. Jer našto mu sad negovo zlato? .. On ga je davao za crkvu, za nošače, za opijelo; on ga je davao svugdje i svakome, bez računa, bez obzira... I izlazeći iz grobja, nemu ne bješe više ostalo o'd toga čudnoga mozga osim jedva nekoliko komadića koji se čvrsto držahu uz kosti lubanine. Tada su ga vidjeli kako ide ulicama, besvjesno, s rukama pruženijem naprijed, spotičući se kao pijan čovjek. U veče, u času kada se osvijetle bazari, on se zadrža pred jednijem ši-