СРЂ

— 890 —

raspravu Mes Haines. La Confession de Claude spađala bi u godinu 1865, lcako se razabire iz jednog pisma uredniku Revue Contemporains. Javna je kritika sa nekim pravim zanosom pozdravila ovo naj novije Zolino djelo, a Filip Dauriac vrlo se laskavo o nem izrazi u Monde lllustre. Djelo se je brzo rasprodalo, a Zoli donijelo i materijalne koristi. Na 31 deeembra 1865., Zola se zahvali na službi knižare Hachette. Bio je napokon slobodan, mogao se je sada isk[ucivo posvetiti kniževnom radu. Iste godine, Zola napisa pod pseudonimom Simplice razne kniževne crtice Marbres et Plđtres, . . . a javnost ih je za neko vrijeme pripisivala Alfonsu Daudetu. Objelodanivši svoju raspravu Claude, o salonu god. 1866, bilo mu je prigovoreno sa raznijeh strana, zbog pretjerane Manetove polivale; a 1' Evenement morao je obustaviti negovu novelu Voeu d'une Morte. Zola ipak nije podlegao napadajima svojijeh protivnika. U l' Artiste ugleda svijetlo Therese Raguin. U marsijskom Messager de Provence bili su tiskani les Mysteres de Marseille. Zola je sada bio dovol,no poznat kniževnom svijetu. Vermersch u svojem satiricnom djelu Grand Testament, uz ostale kniževnike tadašneg doba napomine i Zolu, kao zastupnika modernog realizma. Vermersch veli: Au burlesgue Augier quelques vers Du Legataire e de Tartufe; Un oeil de peintre au bon Dubufe Et l'intelligence des chairs; Un faux nez a M. Larousse; Un cercueil au lugubre Autran; Une guitare a George Sand; A Zola ma meilleure trousse. 1 ) Godine 1869. Zola preda svome nakladniku Lacroix opći pregled dvanaest glavnijeh svojijeli romana, pod naslovom Les ') Poruglivom Augieru par stihova Iz Legataira i podlog, Tartufa; Slikara oko za dobrog Dnbufa I za put slikat jasnijih pojmova; A krivi nos za gospara Laroussa; A smrtni l'jes za turobnog Autrana; I tamburiou za Đurffic-u Sanda Najboji Zoli od svijeh mojijeh kusa.