СРЂ

— 937 —

umiriš ovo dvoje, ti imaš dobra načina u rukama da ih sadružiš; pogodi mi, bola za te!" „А što je tebi do toga", odvratiće mu dosjetlivo paroh, „ако se oni ne }ube te jedan drugoga ne će, zaludu je sve! Ali vidim ja, da ti nešto smijeraš puno duboko! Ti djevojku uocio, ti je izabro za svoga podložnika, ti je isprosio!! Hm, tu mi je nešto sumUvo!" „Nemoj tako, dumo, meni je mila djevojka jer je dobra kućnica, pak sam uvjeren da bi moj zapostat s nom bio srećan; milo mi je i za to što bi ona marno nastojala oko moga dobra. A ti, pope, ne sudi tako bez temela; tako nema postupat sveštenik, još današni dan, kad crkva treba da se uvija i varka; inkvizicije više nema". Kao da nije shvatio paroh dobro ovu rijec inkvizicija, a ko zna je li je igda i cuo, te videći da se je malo gospar Givo zgrijao, sasvijem umileno mu reće: „Prostite, gosparu Grivo, ja sam se htio samo s Vama našaliti, a šala je i Bogu draga". „Salu za sada na stranu" priuze gospar Givo; „ sutra ili preko sutra poslaću ti djevojlcu, i moga zapostata, te ti im isturi iz glave te nihove ludosti, i prigni ili da se uzmu." „Na svaki naćin, zapovijedajte", sav ponižen odvrati paroh. Grosparu Givu bijaše već vrijeme da pođe kući, te nazvavši dobru noć parohu ode. Kad ovaj pođe, stane paroh da moli, što nije preko dana izmolio; kroz to vrijeme ćesto bi uzdahnuo te rekao: — skladno li mi treba postupat s ovom gospodom, za naj manu stvar ti se žacnu . . . . za nihove mahnitosti jadan paroh treba da misli! Ali što ću da! nije mi opet ni to bez koristi. — Te bi dale proslijedio molitvu Ostavimo ga tako u molitvi i ajdmo kamogod da nađemo Ivana. Suton je sutrašnega dana iza ovog razgovora. Sve zanijemilo kao pusto, samo po selu čuješ lavež pasa, tijeh noćnijeh stražara, i gdje gdje jejinu, koja regbi tuguje za mrtvom prirodom. Primaknimo se jednoj kući, te ulezimo u hu i onako na dvoru je zima, a i nema što da nas zabavja. Kuća je u kojoj stanuje poznati nam Ivan. Sve što se više primićemo, ćuje se u kući nekoliko glasova te ujedno govore. Nije to ni-