СРЂ

943 —

„Djcvojko", započne zapostat, „u dobar si cas taman k nama došla. Ništa kriv ni dužan vraćah se iz Mlina. Kad taman ja na raskrsnieu, ali eto puce puška, prozviždi mi tane tarnan mimo uši, no srećom me ne takne. Prestrašen, a ko Bože ne bi, stadoh da zapomažem, te da bježim, kad naiđem ovdje na Ivana. Bog te je evo poslao dobrom srecom, da te zasvjedočim za svoju nevinost u svemu ovome poslu, jer je to samo ovomu povoda dalo. No ajde da smiriš nas dvojicu, đa ne živemo кб dušmani; a prosto mu bilo i pred Bogom i pred ludima što je na mene pucao." .Telino, srce kucalo, кб u naj žešćoj ognici preko cijelog ovog razgovora. Od jednom uze Ivana za ruku te mu rece: „Sta učini za Boga Ivane; kunem ti se majcinijem mlijekom i očinim vidom, da ti on nije ništa kriv, no negov gospar, koji na silu šćaše da se mi dvoje uzmemo. Eto ti svjedoka samoga popa, pred kojijem smo očito kazali, da mi nijesmo jedno za đrugoga. Ah! mili Ivane, teško li si zločinstvo počinio!" Zasrami se na to Ivan, preplaši se od svoje duševnosti; zagrli zapostata te ga zamoli za oproštene. Oblile suze svu trojicu; dok napokon će zapostat još u zagrl,aju: „Prostio sam ti još prije, no zahvalimo Bogu da nas je tako dobra sreća poslužila, te se ne učini bruka. No zaboravimo što je prije bilo, te želim da ti prisnijem prijatejem postanem; za to ću ti biti kum vjenčani kad povedeš Jelu. Dajte mi tvrdu vjeru obojica." Što su prije od žalosti kukali, sada plakahu od veseja; te obojica zahvališe zapostatu na negovom dobrom srcu i poštenom ponašanu. Do malo dana u crkvi Ivana i Jelu sjedini pop sa svetoni bračnom vezom. Kum bijaše zapostat. Zaručnici sad žive u zajednici i Jubavi, a tako će, ako Bog da, do smrti. Ko je s Bogom i Bog je s riim! Zuplanin.