СРЂ

— 908 —

U toj tuzi kupi kuhinske knige, i mahom knige o himicnom sastavu jestvina i o nihovom racijonalnom g-otovlenu. To ga je navelo da kupi gvozden umjetan lonae naj novijeg izuma, jer je naumio kuhati sam. Dva dana je to pokušao; u jutro sam po meso hodio, gdje ga je naj Jepša mesarica prodavala, pa sam spravjao i vario. Prvi je dan imalo jelo čudan miris, drugi dan bilo je preslano, treći dan — upade Bitić u dosađnu želudacnu bolest! Za Boga miloga što će sad! Tu svoju bijedu povjeri Bitić napokon jednom od svojijeli drugova. Nije imao inače navade da se tuži, osobito ne o sebi samome. Dakle taj slučaj bijaše izvanredan, neobiean. Istina, Bitić bijaše stari samac, ali samac cudne vrsti. I taj drug bješe samac, ali vesele naravi, pa mu se smijao. „Oženi se, oženi se!" viknuo mu je i opet se grohotom smijao.. „Cemu gineš na novcu, cemu jedeš po gostionicama; još si snažan ćovjek, uzmi sebi pristalu, ovijanu, Jepušnu, čistu domaćicu, pa ćeš opet blagovati lijepu i cistu pecenku." Na te rijeci Bitić je iskolačio oci i ]uto pogledao svoga prijateja. Oženiti se! To mu se je činilo smiješno, barem je prijate|u javno i glasno očitovao, da je „smiješno." A kad je kući hodio, gledao je u tle i uvijek mu je taj prijatejev savjet po ušima brujao: oženi se, oženi se! Pa da je i htio, kako, gdje, za koga? J i! Inace ovako živlene u istinu mnogo ne vrijedi, kad treba čovjek za svaku podvorbu, za svaku potrebu, za sve da plaća. Pa u krcmi plaćati, i još nečisto živjeti, gnusno blagovati, želudačku bolest pribav|ati, pi! III. Misao ženidbe, što je već toliko pametnijem koliko i bezumnijem na um padala, i već toliko puta promišleno ili nepromišjeno izvedena bila, koliko god je nesrećnijeh i srećnijeli bračnijeh ludi bilo i biće, — utvrdila se i Bitiću u glavu kao jedini mu spas. Sve što je stvar boje i boje promišjao, više mu je godila, te mu se činilo da je šteta, što nije prije ovu nakanu izvršio, dok bijaše mlađi. Inače ni sam sebi nije priznavao da je star, a kamo li drugijem Judima, jer nikoga nije pitao za savjet.