СРЂ

— 967 —

na hladne grudi svoje. U toj silnoj boli nađu se oboje zagrjeni a da nijesu za to ni znali. Nihove se usne sklope u dugu, dugu cjelovu. Taj je cjelov splela zajednicka bol, koja ih je oklopila svojom težinom i koja je cjelov rosila suzom za suzom. Nakon podujeg muka razgali Erminija svoje srce, veleći, da joj je sav život ogorčen, da se hezina tuga ne da episati. Oh, kako sam nesretna, kako sam nesretna! — kazivala je Erminija, a pri tom bi se hvatala za glavu, stiskala rucice na čelo i stala jecati. Dok je tako govorila, debele su suze kapale nezinijem licem. Od jednom će Alfred, kao da se je otresao svoje boli: umiri se, Erminijo, ja cu te znati osloboditi takovijeh muka. Sudbina nas progoni, ali će konacno ipak pravda pobijediti. Pi'ivine je k svojijem grudima, utisnu joj cjelov svojijeh ■tisana, i on se te večeri žalosna srca odijeli od Erminije. Erminija je jedva došla do svojijeh odaja i bacila se u nasloriač svoje sobe. — Bože! Bože! Ah zašto se proti meni sve splelo i urotilo? — suznijem ocima uskliknu. Ruke joj klonuše u krilo, pusti glavu natraške, snijeA r ala je o minulijem danima, o prvome cvijetu, o prvoj pjesmi, o prvome Alfredovome cjelovu. -Ji VII. Natporucnik barun Locatelli bio je covjek sredriega stasa, svijetlo-žute kose i modrijeh očiju. On je tek slabijem uspjeliom svršio vojnički zavod, a kao časnik nije pokazivao ni osobita mara za službu, niti za obrazovanost u vojnoj struci. Kartao se je, trošio silne novce i bio silno dužan. Hlepio je za bogatom ženidbenom svezom. Jednom je oblijetao oko lijepe kćerke nekog bogatoga amerikanca, nu odbivši ga ona, baci oko na groficu Erminiju. Znao je, da bi mu bogati miraz lijepe grofice — dobro došao. Već od nekoliko vremena poznavao je staroga grofa, a ovaj bi ga češće pozvao i na domaće zabave. Erminija se je reservirano prama riemu uvijek ponašala, poznavajući ga kao čovjeka lakoumna i nikakove naobrazbe. Mnogo puta znala se je sa zabave udajiti, samo da joj se ne desi prilika s riime govoriti. . . ; . 63