СРЂ

968 —

U Alfredu je našla svoj ideal, bila je uvjerena, dabi uz negovo nežno i plemenito sree mogia biti sretna. Za to joj se je vrlo sviđao, bila je spravna sve pregorjeti, pa i poginuti, samo da negovom postane. Je li dakle čudo, da ju je do dna duše porazila očeva odluka? Ona se je ipak nadala, da ee roditeU popustiti. Stari grof oklijevao je barunu Locatelli dati konaenu izjavu, a ovaj se je namali dosjetio o čemu se radi. Tješio se je ipak, da ee svladati nežno Erminijino srce. S Alfredom je mislio, da će lako obračunati. Jednog dana izašavši Erminija na dvor, da opravi neke poslove, slučajno se susrete na španolskome trgu s Alfredom. Zajedno zaokrenuše u obližnu ulicu, dok ili je straga zastopiee pratio barun Locatelli, promatrajući svaki nihov korak. Opazivši Alfred takovu bezobraznost, približi se natporučniku i vas pun opravdanoga gneva, zapovjedi mu, da se odaleči; inače bi bio prisijen pozvati redare, da ga u ujudnosti pouče. Razjaren na te riječi, natporučnik zatraži od Alfreda zadovojštinu, ali kad mu ovaj odvrati: da ne poznaje već samo vitešku zadovojštinu, — on se uđal.i. Sutradan natporučnik posla Alfredu svjedoke, da bi ili uvrijedu opozvao, ili se viteški ogledao. Alfred odabra drugo. Netom je grof Ivan Donelli dočuo za Alfredovu nezgodu, nastojao ga je sklonuti, da se stvar izravna mirnijem putem, — ali bez uspjeha. Erminija je bila kao izvan sebe. Znala je, da je ona tome dala povoda i krv da ee se proliti, a možda žrtvom postati Alfred; šta bi ona bez nega"? Kako ee svijet o цој suditi? — Napisa Alfredu pismo, u kojem ga je zaklinala, da bi od takove nakane odustao, predstavlajuei mu pred oči kako se megdan protivi svakome zakonu i kako bi 011 mogao lako nastradati. Sve je bilo uzaludno. Alfred je ostao nepomičan. Zaslijeplen Erminijinom Jubavi, morao je birati; smrt ili nezino srce. Znao je, da je barun svemu tomu kriv i htio ga se je na svaki način trsiti. Večer prije megdana, Alfred se je litio oprostiti s Erminijom. Erminija ga je po običaju iščekivala u svojoj gradini.