СРЂ

— 978 —

opaziti veliku uzbunenost. Sile su ga malo po malo ostavlale. U četvrtom činu, kad Leonora izrece one ganutl,ive rijeei: Расвј pace, mio Dio, cruda svcntura M' astringe, ahime, a languir; L' amai, gli e ver! . . . ma di belta e valore Cotanto ]ddio 1' ornd, Clie 1' amo ancor, ne togliermi dal core L'immagine sapro. Alfred se onesvijesti. Pričinilo mu se je da čuje Erminijine riječi, — i on pane skrštenijeh ruka sa stolice. Ivan mu namah priskoči u pomoć; pridignuvši ga sa poda izvede ga na dvor na svjež uzduh; postavi ga zatijem na kočiju i doprati do negova stana. Alfred je jedva disao, a suh kašaj ga je neprestano morio. Ivan pošaje po liječnika, ali je bilo prekasno. Sušica je svoju dovršila. Andio smrti već je lepršao svojijem krilima nad Alfređom, da prihvati negovu nežnu dušu, tu nevinu žrtvu nesuđene Ui bavi i ponese u onaj drugi boh svijet — gdje lubav ne vene, a srce sve živie i živje kuca, XII. Ijijep je vedar dan. Sest je sati vec odbilo, a prostranom ulicom, koja vodi rimskom grobhi „Сатро Verano" slijedio je veličanstven sprovod. Povorka je bila dugačka, osobito se je isticao mladi naraštaj u crnini odjeven. Sjene visokijeh kuća zastrle su prostranu ulicu, a samo je jedna strana bila obasjana suncem. Pogrebna kola resili su razni vijenci svježeg i umjetnog cvijeća, a sredinom se je isticao jedan na kome je zlatnijem slovima otsijevalo ,.al spirito gentil nei aogni miei u . Mnogobrojni prijateli nastojali su iskazati zaduu počast poletnom umu i plemenitome Alfredovom srcu. Sunce je baš zapadalo, zadi'ii mu žuti traci obasjavahu drveće šumice, što se je prostirala iza velikoga grobja — kad se je narod sa grobla razišao. A nad Alfređovijem grobom sta-