СРЂ

1020

dama mirta i zamamnog koznjaka. Stare srpske crkve, osamljeni ostaci mrtvoga svijeta, nalik na gromadne ostatke rimskijeh vodovoda na travnoj Kampanji, strše u sumraku na dnu aleja i sred obragjenijeh poljana, Stare, vizantijske crkve, užasno prenapravljene, urešene ostacima otmenijeh grobnijeh spomenika, vašar uspomena, prašina nestalijeli generacija, nagrgjene i obeščašćene od divljih pokušaja da se duša onoga mjesta — genius loci — ubije i zatuce u bezlicnoj universalnosti latinizma . ... Hladan povjetarac i daleki zvuci nekakva zvona prate me na povraćaju. Susretam seljake i čuvare krda ovaca gdje se tromo potežu k miru neznanijeh koliba. Cijeli kraj imaše nešto usrdno, duboko, što mi opet dozove u pamet neku pjesmu koju Ona pjevaše kad grljasmo sa svojom ljubavi i Dubrovnik i more i nebo i Lokrum i Petku u nekom ogromnom panteizmu, u kome bi mi bili centar, alfa i omega, Ljubav, sva Ljubav. Sutradan ostavih Ston za Grad. I vidjeh da ne mogu ništa zaboraviti, jer je Ona tarno u Tri Crkve pod cempresima koji se zovu: „Ne više! Prekasno ! Zbogom!"

Tavrijski. iir Aforizmi. Malo 1 ii dt misli, ali svi hoće da imaju mnijena. Berkdeij. Što se tužiš na neprijateje? Kako ćeš da ti budu prijate]i oni, kojijem je biće, kao što si ti, u potaji vjecit prijekor. Goethe. * Ni Jubiti ni mrziti, polovica je svjecke mudrosti; drugaje polovica: ne govoriti ništa i ne vjerovati ništa. Schopenhauer.