СРЂ

— 41 —

Iz lubavne vrećice. „А ko je sretniji od rncne ?" — ovako šuputah svojoj Nedi, kad sam joj pod blijedom mjesecinom stiskao nežnu rucicu; kad sam joj varavim rijecima oštrio sjetila sluha i kad sam joj rumeno lice toplim celovima kitio. Stiskao sam nenu rucicu, koja je u mojoj drhtala kao kakva slabašna pticica. ...„Ko je najsretniji?" — zapitao sam je smiješeći se, kad sam celove u zamjenu primao; kad je ona bijele svoje ručice oko moga vrata ovijala. Ovako sam tada Nedi govorio, ovako je pitao, jer se plašijab, da mi ko ne bi zavidio... Vrijeme bez obzira na mene prolazi, a za sobom ostavja tamnu uspomenu. Moja je „sreća" skupa svremenom prošla! Moja „sreća", koja se bješe u srcu ugnijezdila, ostavila me je. Ona „sreća", koju je Neda svojom lubavlu s dana na dan umnožavala, išcezla je. Negda sam sa posmijehom uzdisao: „а ko je sretniji od mene?" „ko je naj sretniji?", a sad se toga sjećam. Pa i u zaborav bi bilo sve to potonulo, da me kad i kad u srce ne rani — „gorka uspomena". .... Bez toga sam joj više puta dovikivao: Smirimo se, dinar prekinimo I krvnice puške objesimo, al' nikad odgovora, već mi se pricinaše, ko da-mi neko sve na ušima veli: „l^ubav ne haje za pleme, meće pod noge krepost i ćud, samo glecla pjenez." (Anakreon) . . . Nedina prija susreta me, za zđravje me pita, pa onda: O jadan li si, ja te žalim!" Te me riječi „dobro" zatekle, te ja ne budi lijen osjekoh: Ta, da bogme svaka rana Ima svoje bije, — A mene je očaralo Moje — novo mi|e. (Zmajova). U mašti gledam svoju vilu Mariju, gdje pram' meni kroci sa blagim me posmijehom gledajući, a ja sa pjesnikom joj velim : Ja ti moram i to reći, Neka i to znaš, Srpkiha si, treba da me Srpski pogledaš! м...