СРЂ

101

đivat mitologiju naših poganskih praotaca, no Nazor ga je obiJem svoga rada natkrilio. Matica je Hrvatska pred dvijc godine kupila Tresićeve pjesme, da ih objelodani međ svojim knigama Ako ih misli izdati, nek kupi i one iz kasnijih godina. Za Tresića dvije godine znače mnogo. Ako ne misli tako ucinit, bo|e je — ništa, Onaj, kojemu će bit povjereno izdane tih pjesama, treba da ima veliku ponmu pri izabiranu. Ne bi zlo ucinio, da uvaži neke prigovore iz ovog prikaza. Tresić je glasnik one snažne i krepke muške poezije, kojoj ne pristaje sentimentalnost, već vedri optimizam i filosofsko razmišjane. Ali kako je, da uza sve to, što Tresić tvrdi, da svaki svoj redak popravja i po više puta, nalazimo ipak u nega dosta rdavih stiliova? Tresić je velik pjesnik, ali nije umjetnik riječi. On nije mirisni, nežni karanfil, već divji gordi hrast. Sada se osvrnimo na Tresića dramatičara, a pošto su sve hegove drame tragedije, dakle trageda. U prvoj Tresićevoj tragediji „J^utovid Posavski" (iziđe iste godine koje i „Nove pjesme", 1894.) prevlađuju lirska mjesta. Interesantnije je, da ovdje prozborim o „Simeonu Velikom" (1897), jer se dosta tiče i Srba. Tom je tragedijom Tresić htio prikazati sjajno doba najmoćnijeg hrv. kraja Tomislava. Zašto onda nije nega stavio kao protagonistu drame"? Na to odgovara sam avktor: „Tomislav nije dramatična ličnost, nego je više prikladan za epski sjaj. No ako ne može da bude glavnim junakom drame, može biti velikom silom, koja zapliće nit ili odluciva u raspletu tragedije". Puslimo pisca, nek nam govori daje: „Dvije su ideje onda došle u sukob. Ideja hegemonije jednoga plemena nad drugim na balkanskom poluostrvu, a druga: ideja konfederacije svih balkanskili plemena. Prvu zastupaju Bugari sa Simeonom na čelu, a drugu Hrvati pod svojim krajem Tomislavom. Ideja hegemonije jest os, oko koje se vrti i radha tragedije, a ideja konfederacije je ona sila, koja ju nadjaca i slomi možda na sve vijeke. Osim ove ideje još je jedna, koja provijava čitavu tragediju, a to je ideja narodne službe božje i narodne kniževnosti. Vrijemc ovoga đogodaja je najsjajnije u povjesti bugarskoj i hrvatskoj, a Srbija poslije groznog udarca, što joj je zadao car Simeon, spašena bratskom Jubavi Hrvata, pomlađuje se i pre-