СРЂ

— 242 —

JZ BOKE". Nekoliko pisama između albuma slika ,,lz dekadence" i ,,lz renesanse". Priopćio Po dnopojski. Bokejima po bijelome svijetu Nek se sjete otaeastva svoga: Kaiidikule i Bajove kule J ostalili essuih razvaliua! P. Pisac. D. 23. marta 1898. Dragi Vlado! Poslušao sam te i došao ovamo u tvoje rodno mjesto, u divnu Boku, da oporavim narušeno zdravje. Ovdje kod vas uvijek je pramajeće! Bože dragi, ja došao u zimskom kaputu iz one mećave tamo kod nas, a ovdje na otvorenom već cavti ružica, mandula i šjiva. Tvoja preporučna pisma dobro su mi došla: svak me ovdje prijatno kao davnog znanca susreta. Tvoja starica majka, kad sam je pošao posjetiti i rekao da sam tvoj školski drug, ogrlila me kao rođenog sina, i morao sarn joj tri debele ure pripovijedati naše s universe nestašluke. Dobra starica naćela je za mene buteju starog tivackog vina, kojeg mi reče više nema nego u iie podrumu i konteše Nine, a čuvala ga za tebe, kada dođeš. Tužila mi se na tebe, što evo šesta godina nijesi došao da je nađeš. Znam, brate, reći ćeš: „kad u Boki nestane današnijeh mizerija, onda će me i Boka vidjeti!" Ali ta ti ne vaja! Toliko vi ВокеД patite nostalgijom i upravo plačete, kada o Boci govorite (barem ti si toliko puta plakao, kad si mi uspoređivao iiezinu prošlost sa sadašnosti), a u Boku se ne vraćate vi što biste mogli pomoći osirotjelom narodu! Promozgaj, je li to tako, i šaku ruke. Tvoj Ivo. P. S. Stan sam našao u dvorcu gospođe Nike H., koja me neguje kao vlastitog sina. Ne ću da ti laskam, ali imala je razlog ona spisatejica, kada je rekla, da su Bokejice odvojile kao domaćice izmed svili žena u Jugoslaviji. „Ovaj se već zajubio"