СРЂ

— 275 —

Jelena mu se približi: „Idi, idi! ko zna koliko je trpjela. Pošla bili i ja, da mogu." „Ti? a da nije trpjela ništa?" Jelena se uprepasti: „Nije moguee." Covjek — tvrdih moždana — nije imao snage, da odgovori. Plac ga je prijeeio. Pored svoje lavske srčanosti, on bi eesto, u žalosti i u radosti, planuo naglo kao dijete. No ta bi negova naglost prošla kao sparna zimska oluja. One suze otkriše Jeleni, cega se on plašio. Žao joj je bilo sebe, što je tako naivna, da se tako kasno domišja nekoj dudorednoj iskvarenosti, o kojoj je on često euo govoriti, ne vjerujući nikad do kraja. Zao joj bilo, što je u nemu nelioteći pobudila gorku prispodobu između sebe, koja nije mogla ni shvatiti zlo, i majke, koja možda nije mogla shvatiti grižnu savjesti. Svladana i tronuta negovim uzbuđenem, govoraše mu osobitim novim glasom, koji je imao bit miran: „Ali, ona te želi. U ovoj se riječi sadrži toliko..." „Dosta," reče Cortis umiren. „Ludo je uznemirivat se ovako, još na ovom mjestu. Y r al,a činit, što se mora, i dosta. Je li tako?... Gledaj, kako je lijepo nebo." Istok, tamo pri dnu, gdje su se među gorom i gorom doticali nebo i beskonačna mletačka ravnica, sjajio se vedar kao kristal. Ali je hrpa oblačina još zastirala doline, dok su gore bile u oblačnoj tanmo-modroj sjeni. Mrke jele, koje su stršile sa vrliunaca, kao da su očekivale ponovnu oluju. Jelena, zagledavši se u daleku vedrinu, reče suznim očima: „Putuješ li, sutra?" „Da, draga. Kako to jadno evijeće dršće u travi, a jele tamo gori kako su smione." Jelena baci pogled na zelenilo, puno raspršanih margarita. „Na koju uru?" reče. „Rano, zorom. Žao mi je, da ne mogu bit prisutan vašoj zabavi. Ti ćeš me, je li, opravdat kod mame? Već sam joj rekao, da me važni poslovi čekaju, no ti ćeš joj opet reći, jeli? Prije nego je obavijestim, hoću da se uvjerim, e nije možda potvora. Moguće je sve. Svakako ćeš joj reći, da žalim, što se ne mogu odazvati nenom pozivu." ■ ' • :