СРЂ

— 249 —

— Ođakle je on? — priupita Irma. — Odanle! — i pokaza rukom na starinski đvorac, jedan od onili rijetkih u Perastu, u kojim ne raste bršjan i div)a smokva. — Poznate ga s universitati ? — upita me Irma s osobitim zanimanem. — Da, dobro se sjećam da sam ga upoznao na sijelu „Зоре" u Beču, kada je čitao jednu crticu iz prvog bokeškog ustanka. Lijepo obrađenu novelu citao je takovim pijetetom, da je i uvijek veselim Bačvanima izmamio suzu na oči. — Rada bih ga upoznati! ■— reče mi gospođica Irma. — Prva zgoda, što se pruži, ja ću Vam ga prestaviti, gospođice. A mislim da ćemo ga vidjeti na Gospu prekosutra na otočiću — i pokazah na crkvicu ispred nas, sa zvonika koje taj čas zazvoni pozdrav Gospi. Zdravstvuj! Tvoj Ivo. D. 17. avgusta 1898. Dragi pobratime! Prekojuče po podne bio sam na otočiću Gospe pod Perastom. Pravio sam društvo s kapetan-Dubom Ruskinama; tako zovu ove Jubazne Stolivke, gospođu Olgu i kćer joj Irmu. Ti znaš za moja vjerska čustva; ta jednom si mi rekao: ,,Vi inteligentniji pravoslavni i ne vjerujete ni u što, nego ste odani vjeri prađedova jedino jer vam je očuvala narodnost." Nego, kad ugledah u onoj crkvici, obloženoj srebrom i zlatom, rišnansku dolamu, tivacki kružat, pariški šeširić i bijejansku maramu; pravoslavnog do katolika, kmeta i proc-ijedelu krv, jednog do drugoga: svi poklelđi; pa između tisuću svijeća na žrtveniku ikonu čudotvorne gospe, koja jednim pogledom kao da obuhvaćaše vas narod, a pred žrtvenikom u zlatotkanoj odori čestitog Dum Pera — osjetih neko i ako časovito blaženstvo i bjeli ako i za tren poput one nevine djece, što odjevena u bijelo srebrnim glasićem pjevahu hvale Božjoj Majci kod žrtvenika, i duša se moja podiže put visina zajedno s tamjanom i mirom iz kadionika.