СРЂ

— 313 —

DANIELE CORTIS. (3) R 0 M A N. IS'apisiio Antonio Fogazzaro. Prevoa з italijanskoga auktorovom prlvolom. G1 a v a III. Ideje Danijela Cortisa. Malo prije ponoci dr. Grigiolo zakuca zvoncem na gvozdenoj ogradi vile Cortis. Pospani poslužnik mu otvori i, zakreriuvši na desno krilo, odvede ga do prostranih stepenica što dijele zgradu u dvoje. „Služite se," гебе. ,,U toliko idem zvat, gospodara." „Što?" začudi se Grigiolo. „Л1а 6uješ ti. Sto tvoj gospodar nije kod kuće?" ,,Ne gospodine." „А da gdje je?" ,,U vrtu." ,,Na ovu uru, tako ti duše! Svi su ukusi ukusi... A sad će trebat рб ure da ga nađeš, ne?" „Е, ne! gospođine", odgovori poslužnik, polako se uputivši bez ikakve žurbe. „Polako, polako, da se ne ozledite," zamrmla Grigiolo, ne pouzdavajuci se. Pogleda nebo. „I s ovom kišom, koja po katkad pada!" Brda i nebo, sve je bilo tamno, od Passo Grande, na cijoj se najbližoj hridi dizala vila Cortis sa svojim samotnim šumama i livadama, sve do Barka-brda i uske gudure, iz koje izvire rijeka Rovese. Sa vrha stepenica dolazilo je svijetlo iz jedne sobe. Grigiolo odluči poći gori. Drmao je glavom. Nije se mogao pomiriti s mišju, da se može na tu uru i s takvim vremenom, bez mjesečine (s mjesečinom je sve drugo!), lutati po tako zvanim vrtovima, koji su pak šume, a ni za šta drugo, već da se razbije nos o koje deblo. Uđe u kuću. U sredini je gorjela, na prostom stolu, ogromna svjetijka, rasvjet|ujuć od poda do velikili crnih greda