СРЂ

— 327 —

UKRflDENE L Д V 0 R I K E. Dvije crtice iz pribiježaka Dr. S. St. P. I. K r a đ a. Dubrovnik 28/Ш 1903. Hoću da priznam istinu: Prve lavorike što sam pobrao ukrao sam. Nu, to u istini nije nikakvo cudo. Bar nije nikakva ogromna rijetkost, a što nije rijetkost, što se češće dešava, stvar je oMena; — a u obične stvari ne spadaju i čuda. Dakle, nikakvo čudo što sam i ja uzabrao malo lavorike — kradom. Koliko nih ima među Judima, koji su pokrali čitave vijence. A neki su od nili nakrali i toliku gomilu, da se mogu po noj posve komotno prućiti i spokojno odmarati na svojim lavorikama. — Kažem ukrali također, jer je mnogo, koji te lavorike nijesu zaslužili, a prisvajane nezasluženih stvari, što je nego krađa ili bar nešto vrlo srodno tome. Nu pored te krađe događa se tu cesto i prekrada lavorovih vijenaca. Koliko puta! — Kad utruđeni, velezaslužni muž legne da malo otpočine i prodrijema na svojim mirisnim lavorikama, stečenim velikom mukom i naprezanem, — prišunaju se dosta puta razmaženi sinčići hegovi, lijena braća negova, stričevi, lcumovi i ostala svojta mu i — kraducaju ispod nega po kojii grančicu, po koji vijenčić, veličajući se poslije i ponoseći tom preukrađenom lavorikom. A ma da se svuda uči i zna mudra izreka, da nije zlato sve što sija, ipak trči uvijek puno nih za svim onim što se sjaji i blista, kao i mušice noćne za svijećom, pa ma se i opekle. Nego, da bar kažem kako ja ukradoh dvije, tri lavorove grančice, a da niko ne primjeti. — Bijaše divan projetni dan, kako to samo oni mogu biti gotovo svuda, a naročito još ovdje, u ovome toplom i divnom srpskom primorju. Rodeno tvoje tijelo, puno briga i tereta, pričini ti se čisto i lako kao perce koje pomorske tice sa pučine daleke, a duša tvoja, mala i snuždena, osvježa i nadme se velika, ogromna i prostrana kao i nebo vedro i beskrajno nad ovom bezmjernom pučinom morskom.