СРЂ

— 356 —

jele svoga doma. Ni putem ni livadama ne bješe žive duše. Bijeli oblaci prolažahu nad vrsima jela, zastirući malko sunee. Slatkog' li sanka sakriti se s nim, za uvijek, u ovom zamišjenom miru. ,,Ne", reče ona sebi poluglasno, „пе, ne!" Uzdahnuvši proslijedi put. Otvori posjedne stranice Chateaubrianda, dosta udaJene od pisama kontese pl. Caud. Pročita jednu ili dvije periode o Bonapartu, i zaklopi khigu. Prolazeći mimo debelu topolu, sjeti se, kako je nazad nekoliko godina bila pokušala urezati ime neke prijate|ice. Kad pogleda, ne nade ništa. Ni znak onog sretnog doba ne bješe ostao. Kuda bješe otišlo ludo vese]e, kuda fantasticne nade, kuda negdašha |ubavna sjeta, kuda prijašne duboke žalosti? Ona je prijatejica živjela sada u uda|enom nekom pijemontskom gradiću. Izgubivši svojejedino dijete, nije htjela biti utješena. Zato nije ni odgovarala na nezina pisma. Bijaše urezala hezino ime tu, u jeseni god. 1869., kad joj je bilo šesnaest godina, malo mjeseci poslije nego je bila upoznala Danijela Cortisa, kojemu je moglo biti dvadeset godina. Sjećala se prvoga posjeta njaka i rođaka Danijelova, u maju iste godine. Tek poslije vjencana bila je Jelena doznala, da se stari doktor Cortis, preselivši se prije u Pijemonat, nije htio god. 1866. povratiti u Friul radi svoje domaće nesreće; te da ga je sestra Tarkvinija bila nagovorila, da kupi Villascuru. Koliko je vremena proteklo! Ivoliko stvari! U zvucnoj struji rijeke Rovese cuo se šum, koji je razdirao srce. „Bože, kako sam bila dijete!" mišjaše Jelena. Nezin roclak, mladić lijep, bistre glave i živahan, rado bi je pogledao. Ali se ona bijaše tek kašne dosjetila, vraćajući se mišju na one dane, kad je stari Cortis bio već umi'o, a Danijele otišao u svijet, skupa sa zvučnom strujom. On je dosta putovao. Izučivši u Berlinu političku ekonomiju, predavaše je u Firenci. Poslije dugih sedam godina vratio se bio u Villascuru, da se pripravi za političku budućnost. Kakve su te godine bile za hu! Jelena otvori knigu i nastavi šetnu. Citala je, a da ništa ne razumijevaše, zatvarajući se kobnim uspomenama, koje su je morile. Očajno im kad i kad rastvaraše srce, e bi dokrajčila tjeskobu da se s nima bori. Tada vidaše svoju majku, kako joj