СРЂ

— 857 —

za prvi put predstavja pukovnika, baruna di Santa Giulia. Yiđašo ga, kako malko prigiba glavu i kako jo.j pruža ruku. Pak se nalažaše opet u svojoj djevojačkoj sobi, da se cijelu vjeenu jednu noć decembra mjeseca bori sama sa sobom: ili će ostati u ocinskoj kući, gdjeno su je neki tajni znakovi grijeha užasom punili, ili će izreći pregorki da. Rukama stisnu knigu, dok su u nu nezine oci upirale. Slučajno pročita neke i'ijeci; htjela se nečega dolwatiti, da bi se oslobila onili slika. Naiđe na ove retke: „II n'у a qu'un deplaisir au quel je crains de mourir difficilement, c' est de heurter en passant, sans le vouloir, la destinee de quelque autre".*) Prijeđe preko toga, i tek se redak kašne osjeti ubodenom. Tada se odmah povrati na iste retke. Zadube se u nih, sve dok joj sunce, izlazeći iza bližne gore, ne sijevnu na knizi. Sjedne na mali zid, gdje je prestajala šuma, a put silazio k rijeci, ciji se nagi pijesak i potočići bliještahu na suncu. Najednom smrtno klonu duhom. Uvijek ta sumna, ta grižna savjesti, ta neprijateljska sjena: škoditi mu, i ako nijesu među sobom niti jedne liibiivne riječi bili izmijenili, biti zabludom negove strasti, zaprekom negovog života! Položi knigu na zid i prestade misliti. Uluja se u vrućem suncu, u šumu Rovesa. Malo kašne uze opet knigu. Polako, smrzlim rukama, potraži one riječi: „II n у a qu'un deplaisir...." pa odmah zatvori knigu. Diže se sa zida, orošenih očiju, i uputi se kući. Prolazeći ispod prozora konte Laa, vidje hegove velike poklone iza stakala. Namigne mu da otvori, ali kret ruke, pun strahe, nijemo pokazivane stabala, čiji su vrsi treptali na vjetru, — bijaše odgovor negov. Malcanton i konte Perlotti obilazili su vrt s dvornikom. Naređivahu, premjerahu, proučavahu zem|ište, zaposleni kao da grade ratnu utvrdu protiv neprijateja. Imali su prepraviti mjesto za muziku i osnovu za rasvjetu. Malcantonu je osobito povjereno bilo, da spravi lavvn-tennis, prije nego banu iz grada očekivani gosti. Netom on opazi iz daleka Jelenu, mašući nekim pismom u vis, poviče s dlanovima ruka na ustima: „Laan, laan!"

*) Ima samo jeduo nezadovojstvo, s koga se bojim da bi mi bilo teško umrijeti, a to je, prolazeći, nekotice gurnuti sudbiuu koga drugoga.