СРЂ

- 339 —

Našem dragom i čestitom Jovu R., eiji sam na Gospođin dan bio gost, već je okitila kuću krasnom dječicom ruža, koju je ubrao ispod Ivandikule. On ti je još uvijek onaki vatreni kremenak, kao kada je ucio u Zagrebu; i sigurno će pokazati, da onaj Francuz nije imao razlog, kađa je rekao, da svaki čovjek, pa bio ma kakav radikal u mladim godinama, u starijim postane oportunista. * * * Na Gospođin dan po podne, na Savini, po svršenoj litiji, kad se nadah da ću u onoj stisci naroda moći barem da stisnem ruku kojoj ]epotici, ili docnije da u dubravi manastirskoj pri rasvjeti mletaćkih latica pribijenih na deblu dubova bole zavirim u crne oći one moje milokrvne Kotorke, uhvatiše me i suviše Jubazni kaluđeri, pa me obasuše pitanima. Nikad svršiti, i ja ne mogoh sve do kasno u vecer reći: „Sic me salvavit Apollo!" Doktor Krile bio je na gorim mukama nego li ja, jer je Irma cijelu vecer na Savini namigivala jednom vojnickom баsniku, a Krila jedva kojom poglednula. Cisto da ti kažem, pitao sam sebe: „Је li to ista ona Irma, i je li to isti onaj Krile, koje ja inace poznajem'?" Nu je Marina Filipovna u desetak dana podosta toga naućila, a nega je ]ubav u trideset petoj mu godini zaludila. „Smiluj mu se Zeuse!" rekoh u sebi, a kad sam ga u kasnu noć kao pola pijana pod ruku sa Savine vodio, uzalud sam mu spomenuo riječi talijanskog psihologa: „. . . . 1' amore e una malattia, che ognuno porta con se prima ancora di nascere. E una di quelle malattie, dalle quali non si scappa: se vien presto e leggera, quando si ripete non e quasi mai pericolosa; e sempre piti grave, guanto piii e tardiva. ..!"*) Hodeći s ri im sa Savine bio sam razgovorniji nego li običajno, teke da mu razbijem taj mamurluk, i međ ostalim podsjetio ga na simpatiju mu u Beču, koju smo, kako se sjećaš, zvali „crnorn", pa nadodao, da ćemo ovu prozvati „ruskom". On je cijelo vrijeme mramorke ćutao, samo bi kadikad kimnuo

*) „ l^ubav je bolest, koju svak nosi sa sobom još prije liego se rodi. To je jedna od onih bolesti, koje se ne mogu izbjeći: ako brzo dogje, laka je; kad se opetuje nije skoro nikada pogibejua; uvijek je teža, eim dogje kašfie "