СРЂ

— 369 —

24

I jahač se zapitao Što je uzrok te kon ne će, Pravo pravcem onih slika Da ispravi i okreće: „Zar su sjenke ustanule Pomrlijeh iz grobova, Da me vrate il' poplaše Odjećom im od pokrova? „Lakše sjenke!... Lakše!... s putai! Krepost moja, moja snaga Bog je sami; —• ne bojim se Ni duhova, niti vraga. „А u srcu ja ne nosim Za vas, nako dobre žeje: Da vas Gospod upokoji I rajsko vi da naseje!" Pa obode kraju gore, Gdje su češći još grobovi; Neki stari — Bog zna otkad! A neki su đrugi novi. Pa se u mrak prestaviše Dobrom konu i notniku U bijelo kao ruho Skupom nekim u obliku. Prepreka je i još bilo: Loza, međa, vodovaja; Da pred crkvu svetu dopre Taj čift smjeli ne ustavja. Koiiik kona odjahao; Pod avlijom, pa ga veže 0 bagrenu, te će reći: „Pričekaj me tu, viteže!" Pa uz blage stepenice U avliju ulegao S pobožnošću sprama vrata Svetoga je hrama stao. Molio se tako dugo, Molitva je nemu mila; U pobožnost i molitvu Duša mu se krijepila.

Oh kako se čovjek moli U ponoći bez kandila! Čini mu se želu svaku Anđelska mu nose krilaL. Po molitvi vrata crkvi Umilno je celivao; Iza toga avlijom se Svetog hrama prošetao. Gazi mjesta osveštana Suzom, tugom, uzdasima, I s JubavUi i sa že^om Za umrle u prsima. Čisto mu se grijeh čini Gazit ona mjesta sveta Brođolomla, blaga, sreće I rađosti ovog sv'jeta. Pa bi reka' da mu nešto Pričuja se na daleko, — Ka' da poje Ш plače U „Varoši Staroj" neko! Sluša bo],e.... sumiie nije Da glas ženski mrak probija, Ili slavja s I^ubovića 1 ) Spjev ponoćni svoj izvija. No uz glase pričuja se I zvuk lake tamburice.... Gdje je ono? — pod pećine I urvine od Ribnice! To je mjesto za seobu Ostavleno ciganima.... Oh koliko l'jepih žena Lutajući rod taj ima! Bože dragi, kakvom sudbom Poskita se svijet oni'? Koja kletva ispod čerga I šatora liega goni?! Ne zna što je domovina, Ništa nema od viteza; S Misirskom je postojbinom Bez hibavi i bez veza.

') Brdašee južno od Podgoriee, kod same varoši.