СРЂ

870 —

Prezren, jaclan — ništa nema Bez svirale i čekića; HI,eb nasušni s trudom teče I po malo na to pića. Ali mahom veseo je; Po naredbi vazda poje, Pa tamburu kad dohvati Zaboravi jade svoje. Harmoniju pjesme nine, Čini vi se, kad slušate, Piramide, obeliske, Nil i Kajir da gledate; I sve draži tih predjela I čarobnu Kleopatru; I pijeskom da gazite Ugrijanim ka' na vatru. Zamišjate život slada Iz v'jekova utrnuti; I gledate krokodila Gdje pličine Nila muti. Vječno blago podnebije Nebo vazđa bez oblaka; Raskoš cv'jeća i mirisa I obilnost od voćaka, Tkaiia laka i prozračna Svilenijeh tankili žica, I lepeze išarane Misirskijeh lepotica. Tu se trskom od šećera Polovina sv'jeta hrani; Tu milini kolijevka... Tu se sretni nižu dani! Nu i tamo gdje se život Kao šerbet slatki pije, Mahom svuda izvan zemle Izviruju i mumije. To su znaci da smrt pusta I u mjesta vlada ona, I da nije isk^učena Ni u carstvu Faraona! Gdje je glava Pompejova? Gdje su dvori Ptolemeja? Gdje Cezara Jubavnika U nih ščeka negda seja?

Gdje je ona veličina Velemožnog Ramsenita? Gdje zajubjen Kleopatrom Antonije pomanita? Gdje careva kćerka nade Mojiseja u ševaru? Gdje se šator pobijao Muhamedu i Omaru? Gdje su orde od mamluka Što ih Selim silni ćera? Ko se tamo sad spomine Bonaparta i Klebera ? Gdje je bezbroj umjetnika I povorka velikana? Sve to samrt u ambisu Uminulih strpa dana ! U Ribnici glas prestade I svud žagor uminuo, U varoši već potoni I fener se utrnuo. Tada kohik na grob hladni Sjede jednog barjak'tara, U bojeve srpske kom se Dotle malo nađe para. Pa se zagna u mislima Pretresajuć tajnost mira; I o sudbi što postiza Barjaktara i leptira; I o smrti i životu, I o mraku i svjetilu, I o duši, iskri božjoj, I tijela ništavilu. Sto je sjutra? što je jučer? Sto su Jeta milioni? I čovjekov što je poziv Na ovojzi vasioni? Što je slava kratkovjeka? Što pobjede s krvavilom? I nesretni čovjek što je S golotihom i s praznilom? Braćo! sestre! koje ovdje Pokrivaju ove rake, Od svili našili pohlepnosti Što sad drže vaše šake?