СРЂ

— 400 —

Konte Lao umuče i pogleda sinovicu tako, da se ona zacrveni. „Dosta", reče on na svrhu. „А, poslije Rima, što namjeravaš ?" Noj se ne svidje, da je on tako presjekao razgovor. Bojala se, e on nešto sumna, ali se ne usudi izvesti stvar na čisto. Govorahu, što će od nih biti do oktobra, kad se Jelena obicno vraćaše u porodičnu kuću za mjesec dana. Nova je hladnoća bila u nih ušla. Razgovarahu se ne gledajući se, bez pečali u glasu i bez žeje; i brzo umukoše, ozlojeđeni jedan nadrugoga. „Koliko je tvoj muž iskao'?" iznenada upita konte Lao. ,Ne znam", odvrati Jelena, bez čuđena, kao da je već predviđala striceve misli. „Cini mi se, petnaest hijada lira." Ona otvori škrabicu od stola, koji je stajao prama divanu, izvadi pisajku, te pod jednim nizom drugili nadnevaka napisa: 29. juna 1881.? Od mnogo i mnogo godina ona je tu unutra bi]ežila dane svojili dolazaka i odlazaka. Ovoga pute nadoda nadnevku znak pitana i zatvori škrabicu. „Sto si ucinila?" upita je konte Lao. „Oženi se, strice", reče ona. „Ludačo!" Tom se riječi oslobodiše hladne zabune, koja im je počinala bivati teška. Ona se stade smijati, uze stričevu ruku, te izreče nad hom malen govor, pun slatkili riječi, sa slikom idealne tetke, zrele i veličanstvene Jepote. .. „Milostl", klikne na te riječi konte Lao, kojega je pored negove hidačo zabavlao prijedlog. „Znam, što to znači. Hvala velika. Lađa raskentrana." Iza kratke prepirke, vratiše se u vrt rukom pod ruku, nadoše tu nekog kočijaša iz Vilaskure, koga je poslao barun Di Santa Giulia, jer kontesa Tarkvinija nije one večeri mogla dati Jeleni kućne kohe, jer je sjutradan valjalo da pođe na posjet u vilu R . ... Konte se Lao pomami. Izjavi Jeleni, da kućni koni imaju služiti hu, i jaoh, ako bi se ona usudila otvoriti usta; za tim naredi kočijašu, da se sporazumije za sutrašni posjet s kontesom Tarkvinijom, koja je upravo tad izlazila, skupa sa svojim gostima, iz jelove šumice. Barun se razgovarao s Perlotti-