СРЂ

— 405 —

„Kada smo na ovome", reče kontesa, „како si nagovorila strica i što ste.. odlucili?" „Znaš dobro", odgovori Jelena, ,,što je moj muž htio?" „Znarn, znam. Htio je barem petnaest tisuća lira, koje, napokon, ne bi čovjeku zadale smrt, i tvoj je gospodin stric mogao uciniti da ga se mane moli, cini mi se". „А tebi, mamo, što ti je jednom rekao? Nije li ti kazao, c će me, ako ne dobije novac, zatociti za sveđ u Cefalu?" „Živina!" usklikne kontesa. „Jest; rekao mi je! Jest, jest." „Dobro. Sada smo odlucili, da u Cefalu ne idem, ako baš ja ne ću." „Hvala bogu! ali " Jelenu podiđe trzaj, koji joj strese cijelo tijelo. „Što je?" klikne joj majka. „Sto se dogodilo?" Jelena se u tren svlada: „Ništa", odgovori, „baš ništa." Kontesa, veoma uznemirena, zaintaci, ali bez uspjeha. U toliko nadođe Malcanton da je zapita, hoće li sviraće, preko službe u crkvi, pustiti u palaeu, e bi malo pocinuli, ili će ih poslati u crkvu, da sviraju, kako bi htjeli popovi. Jelena, pusti nih dvojicu da vijećaju i ode put konušnice, da vidi je li prtjaga na tajigama i je li sve u redu. I nezin se muž bio uputio iz kuće put istoga mjesta vičući poslužniku: „Је li baronesa tamo?" Jelena se vrati natrag. Sada je trebalo izmaći majci, koja, trsivši se brzo Malcantona, iđaše joj u susret. Uđe u kuću i skloni se kod konte Laa. Kucajući na vrata sjeti se one sumorne večeri, kada su od kiše svi prozori bili kao zastrti bijelom prevjesom, a ona kucaše na ista vrata sa stravom od nepoznate i skore pogibli. Sada je mirna večerna svjetlost počivala na podu. Zvona sv. Petra zvonahu pod vedrim nebom, veseli se glasovi dizahu iz vrta do otvorenih prozora, sve joj govoraše: hajde s bogom, ti budiš žalosnih misli. U konte Laa već je gorjela svijeća, a on je nešto pisao. „Jesi li ti?" reče 011. „Које su ure?" „Skoro devet, striko." „Dakle, ima još ura, Oprosti, vaja da napišem jedno pismo, a još ga nijesam dovršio." Jelena sjede mučeći kraj prozora. Već je plamtio red svjećica oko šijastog stupa maloga zvonika iza jela. Druge su svi-