СРЂ

— 406 —

jeće obilazile vrtom a graja je rasla sve više. Culo se, kako viče dr. Grigiolo, upravitej rasvjete. Jedan poslužnik dođe da potraži Jelenu. Gospođa je kontesa zvala odmah. Ona je cekala svoju kćer pred vratima, u tamnoj dvorani. Kontesa Tarkvinija nije se đržala sveticom, ali bijaše uvjerena da je dobra srca, a to je litjela sada dokazati Jeleni. Zamoli je da govori, da povjeri noj, ako je što tišti na srcu. „Nemam tvoje kreposti", reče smjerno, ,,ni tvoje darovitosti, ali sam ti napokon majka." Jelena se ganu, zagrli je s JubavJu, kako ođavna nije. „Ništa" odgovori, „kada si ti rekla livala bogu, sunula mi je u glavu luda misao, strah, e se ne ću više vratiti, i uslijed toga sarn učinila ovako, trgla se!" Majka je pojubi, ukori je radi tih ludih misli. U srcu nije bila ni malo mirna; znala je da Jelenu obicno ne ganu isprazne fantazije. Razgovor im prekidoše Perlottijevi, koji izađoše iz sobe u putnom odijelu. ,,Rano je", rece kontesa Tarkvinija svojoj prijatejici. „.lest, draga, ima još ura, ali nam je Grigiolo preporučio, da izgubimo što mane uzmognemo od rasvjete." Sidoše skupa. Mali šareni baluni višahu među stablima, među prozorima vile i majura. Upravo bijahu svršili opasati nima skoro do vrha veliki mrtvi cempres, koji je stršio u noć, kao kakav vatreni obelisak. Cejad su klicala i pleskala. Tada se muzika uputi svirajući, obide rasvijetjena stabla, pak pode na livadu, svu u tmici, na jugu od vile. Pramen umjetne vatre zakrijesi se u tami, daleko, s one strane livade; za nom drugi, pa treći; zvjezdice svakovrsne šare padahu lagano s neba. Vas svijet potrci na onu stranu. Barun, koji je tražio svoju ženu, psujući iza zuba, nađe je napokon s majkom i s Perlottijevima na vratima od dvorane što vode na livadu: „Jeleno", гебе, „slušaj casom." Odvuče je u dvoranu, blizu bijarda. Bio je gnevan, što nije mogao nikad govoriti s nom. Onaj novac? Ima li ga? Ima li kakvo pismo? Kakvu riječ možda? Je li se zadovojila jednom riječi? Jelena mu srdito