СРЂ

— 392 —

— Alfrede! uskliknu Ivanka, i nije joj se đalo više ргоgovoriti. — Ja sam, umiri se. — Ti.. .. dakle nasijem .... slabo sam te poznavala. — A šta sam ti na žao uradio"? U kući tvojega zarucnika ti si nesretna; tvoji te roditeji baciše u negov zagrjaj samo za to, jer je bio bogat; ja nijesam mogao podnositi tvoju bol, ostranio sam te od tvojega krova, postavjam te gospodaricom ove palače, živi svojom slobodom, i ne boj se nikakovog nasija; shvataš li me? Ne, ja ti ne ću na žao ništa uraditi, što bi se kosilo s tvojim ponosoni. — Alfrede, zar Vam moram kazati da je ovo zločin, koji se protivi mojoj časti i kosi sa zakonima naše domovine. Moj zaručnik, i ako ne iz Jubavi, barem iz ponosa tražiće zadovojštinu od mojijeli roditeja . .. — Ne boj se, treba će da muči, jer tako zahtijeva vladalac; on je onako odredio, negova je voja nesavladiva. — Alfrede, ja te ne shvatam, povrati me, zaklihem te, mojoj porodici. — Ti me ne shvataš; čuj i ovo: vladalac je naš tako odredio, on te ipak ne sili, i ništa drugo od tebe ne traži, već da ga Jubiš onom JubavJu, kojom i on tebe strastveno Jubi. — Bože Ti! Ivanka se nalazila pred nogama Edvarda IV. Sjaj jedne krune nije kadar smaniti zlodjelo kao takovo; ovo ne mijena narav, pa ni onda, kada ga izvanski sjaj ili sila prekriva zlatnijem plaštem okrunene glave; pravda ipak zahtijeva blaži sud, kada se radi o slabome spolu i drskoj otmici. I^ubav i izvanski sjaj zanio je mladenačko srce nesretne Ivanke; uvehla je negđašna divna ruža. Dvor je već bio priviknut takovijem djehma; onaj dvor, koji je krvju triju nesretnijeli krajica zabiježio samovoju jednog Henrika VIII., pjeskao je ugrabjenoj zaručnici, slavio ju je kao najjepši i najdražesniji cvijetak raskalašenog dvora. Nepristrana povjesnica, zabiježivši u svoje anale i Ivančin grijeh, priznaje ipak, da je ona svoju moć pred Edvardom uložila, da obrani potlačene i utješi nevojne. Potlačeni, osamjeni i progoiieni u noj je nalazio svojega braniteja; ova djela, i ako