СРЂ

— 442 —

Nenadani dolazak muževlev iznenadi grofieu, koja je nastojala otrti tragove suza sa svojili ociju. — Aiislio sam, da cu zateći Emila, reee grof. — Bio je nazad malo vremena, ali je već otputovao, odgovori grofica. — A hoe'e li se večeras povratiti? — Ne vjerujem. — Imao sam mu nešto važno kazati, nastavi zlovojno grof; zašto me nije pričekao"? U to brzo pristupi na kraj sobe do okna i pritisne prstom na bijelo puce. Za dva časka dode sluga. — Podi odmali k markizu Emilu, rece grof, i kaži mu, da bi večeras k meni došao. U slucaju da ga ne bi zatekao, javi službi, da ga čekam večeras, ili najdaje sutra na osam ura. Kad se sluga uđa]i, da ispuni grofov nalog, grof sjede uz prozor; a nakon malo, dignuvši se, približi se grofici i utište dubolc cjelov u blijedo nezino lice, veleći joj: — Oprosti Florencijo, vrlo sam zaposlen i s toga malo zlovojan. — Ali Florencijo, čelo ti je preveć vruće, a ruke studene! Zar se slabo osjećaš? — Da, nije mi posve dobro. — Da nemaš ognice? — Ognice!.... prekide ga grofica; a ne, ne vjerujem.... čini mi se, da mi je sada nešto boje. —• Vrlo mi je drago, reče s nekijem zadovojstvom grof; i izvadivši neke novine, namjesti se kraj stola, gdje je nakon malo i zaspao. Grofica, zaokupjena raznijem mislima, spusti glavu na grudi, a zlatna. joj raspršana kosa zaokruži glavu nevinoga djeteta. Sutra dan na određeni saliat, Emil posjeti grofa; ali se nije htio sresti s groficom, nastojao ju je izbjeći. Povratio se je ipak u sedam ura u večer. Predstavivši se grofu, koji se je uz groficu nalazio, reče mu: — Grofe, ja vaja da vas ostavim. — Ostavite, a zašto? naglo nadostavi groi'.