СРЂ

467 —

naš neumrli pjesnik Đivo Frana Gundulića išao svake godine da sprovede veliku nedje^u s onijem redovnicima u obavjanu službe božije i u mudru razgovaranu. Ovdje živ|aše (1455) i neki nemaeki velikan po imenu Fridrih Greifenklau i tu, kažu, da je u svetini i umro'). U novije je doba na Daksi bila podignuta stalna morska kula svjetiliea, a tako isto na ostrvu sv. Andrije, а ) na Grebebenima 3 ) i na Kantafigu, te je tako oznacen i olakšan ulazak noeu u luku. Svuda na okolo, po igalu i na obroncima glavica i brda, poredale su se kuće i krasne gospodske vile, a od ovijeli svaka s familijarnom crkvicom, svaka s bašdom, ribnakom i pavijunom 4 ); svaka okružena visokijem zidinama, a na nima krunište, po kojemu se brštan spleo, gdje pticice svoja gnijezda viju. Poviriš li na vrata tijeh polača, kroz gvozdenu rešetku, koja ulazak brani, ugledaćeš dvorište poraslo zimzelenim šimširom uz mnoštvo kanienijeh sudova sa svakovrsnijem cvijec'em, a ispi'ed samog stana razastrla se odrina, koja, kao zelen čador, brani mane ili više dugu šetnicu, uz koju su ucvršćeni kameni stubovi i lijelie za cvijeće. Vazduh je u opće čist i zdrav; laki vjetrići s mora i s кгаја ublažuju letnu zaparu, a visoka brda štite Gruž od žestoke bure. To je uzrok što se ovaj kraj i u sred zime zeleni, te su negovi brežu|ci obrasli miomirisnim travicama, koje cvjetaju cijele zime pod zaštitom visokijeh lovorika, šijastijeh čempresa, kitnastijeh poma, crvenkastijeh leandara i drugog drveća, između kojeg proviruju crveni krovovi ubavijeli stanova, nad kojijem se pak ponosito uzdiže novi zvonik manastirske crkve, a do ove, kao da se takmi sa zvonikom, razgranao se veliki,

') Upor. Kuzmić: „Cenni storiei sui Minori OsservantL di Eagusa." Trieste, 1864 str. 11. *) Ostaje na zapađu Dakse, u pučini, s toga latinski S. Andreas de Pelago. Na ovomu ostrvu bio je u staro doba benediktinski manastir, koji 1528. god. bi združen glasovitomu manastiru na otoku MJetu (oongregazione melitense). 3 ) Grebeni su oštre klisurine pri ulasku gruške luke. 0 istijem naš Gvozdenica pjeva: Non longe hine quasdam prostantes ad latus austri llorrendas visu, et dentati pectinis instar, Unde et nomen habent, eautes natura loeavit. *) „Pavijun je potrijemak; ital. pavioue" (V. Prof. Zore 1. e.).