СРЂ

— 480 —

prijatejica, pod svojim umjetnickim imenom; imenom neporočnim; oh, svakako I Ona umuče i zaplače. Cortis bješe više turoban nego li ganut. — Pripomoći? reče on. — Nikada? Od moga oca, lioću da rečem. — Nikada. Nikad ništa; to ne. Oortis se namrgodi. Ona bješe rekla „to ne", kao da se btjela potužiti a ne smjela. — Sto liocete da rečete? vikne. Da Vas je imao pripomagati? — Oli, ne, ne, odgovori gospođa sred jecaja. —■ Moj je otac bio već učinio dosta, preuze Cortis. Izlazeći iz kuće, dobili ste prćiju natrag. Je li istina? — Bilo je premalo, reče ona. Lice se Cortisovo zažari. On je viđao i ćutio nad sobom pogled oca svoga; ne strog, ali budan; i više nego ikad imao je pred očima sve boli, sve uvrede, koje je pravedni i jaki čovjek bio ođlučio sakriti mu. — Moj je otac bio' velikodušan, reče on. U ostalom, u Vašem pripovijedanu ima stvari, koje ne znam sebi protumačiti. Nu uhvatiše žestoki grčevi, za tim pade u tako duboku malaksalost, da nije mogla ni govoriti, ni čuti riječi. Cortis je podvori, skupa sa Barbarom, stroga lica i mučeći.