СРЂ

- 524 -

iselio da uđe u Vojničku Akademiju, da mu je bio proporučen od nekog sieijanskog liječnika, ali da nije dolazio skoro nikad u našu kuc'u, da nije bio loš vojnik, ali da je igrao nmogo, a da nije učio ni malo. — I ucinili su ga senatorom? šapnu gospocta govoreći sebi. — Učinili su ga senatorom, odmah iza umirov|ena, jer su htjeli senatora iz one pokrajine, a on je imao zvučno ime, lijep vojnički čin i mnogo visokili zaštita. Ne će zanago to biti negov zločin? Otac mi nije rekao drugo. Sto mi je mogao reći? — Ništa, ništa, nije ti mogao drugo reći. Cortis sleže ramenima, umukne za čas, pogleđa saliat po drugi put, te reče: — Idem. Majka mu ne že]aše, da stvar svrši tako glatko. — Krećeš sutra u jutro, s prvijem, je li? reče ona. Na šest? — Jest. — Nadam se, e ćeš se za cijelo još nekoliko zadržati ovdje. •— Hoću, hoću, odgovori Cortis, rastresen, tražeći svoj klobuk. — Onda ćemo govoriti večeras. Cinilo se kao da ovo malo riječi već staju gospodu Cortis bolnog naprezana, jer, izgovarajući ih, spusti glavu na prsi i zatvori oči. Prije nego izade, Danijel se zaustavi da je promotri. Sada, kada se ne vidahu lažne oči, kad se ne čujaše neugodni glas, osjeti za čas koliko mu je mogla biti mila. I odmah blijesak pamćeha pokaza mu oca na kojenima gdje govori requiem za jadnu majku. — Bilo je boje! klikne, zgrabivši i dižući u vazđuh klobuk. Gospođa podiže glavu preplašena: — Sto? reče ona. — Ništa, reče Cortis i odleti odmah ođanle. Barbara mu otvori ogradu i reče mu ispod glasa: — Gospođa ne će da vjeruje, ali koliko se robe tako potrošilo. Samo svježih rebaraca što ih po noći drži na licu! U Hotel du Panorama bijaše stigao malo prije Cortisa ovaj telegram iz glavnog mjesta negovog izbornog kotara: