СРЂ

650 —

jedan ocl onih, što ,,ozbi|no nastoje". Ali ovo negovo ozbijno nastojane oko umjetnosti katkad je okmneno i privremenim uspjehom. Oto je Ernst poput Julija Harta delikatan i dubok poznavalac literatura. Ernst se najviše razlikuje od Julija Harta u tome, što se uvijek drži daleko od mistike, pa opisuje samo ono, što je doživio i vidio. Citajuei negove pjesme i nehotice osjec'amo, kako pjesniku uvijek lebdi pred ocima umjetnička odg-ovornot za svoja djela. Pjesništvo negovo doduše nikad ne upada u oci obijem fantazije i neiserpnim izvorom pjesničkih osjecaja — kao što je to slucaj kod Holca i Lilienkrona, ali ipak i Ernst zna čitaoca uzbuditi — upućujem samo na poznatu pjesmu: „Sibirien". Glavna odlika Ernstove lirike leži u čistoći i glatkoj [cpoti oblika. Pjesnik izbjegava sva moderna „allotria", dok se najmlađi nemački liričari u nima gube. On pazi na čistoću metrike, glatkoću ritrna, Jepotu izraza i pri tom nije pedantan. Pa i on plaća tribut modernoj težni u toliko, što voli mjesto „lijepog" izraza upotrebiti „označni", pa makar to i ne bilo u interesu jasnoće. On se bojaž|ivo čuva od velike nemarnosti, u kojoj se mnogi uobraženiji mladi geniji gube, držeći, da će tako postići vršak originalnosti. Ovi pjesnici ispuštaju iz vida onu latinsku poslovicu: „Ouod licet lovi, non licet bovi", i ne uvidaju, daje u nihovim radovima upravo smiješno i bezukusno ono, u čem se može jednom Hajneu i Lilienkronu kroz prste progledati. Cini se, da Oto Ernst nikad ne prelazi granice svoje sposobnosti, on bar sebi ne dopušta onih licencija, koje se mogu samo pravom geniju oprostiti. Istu tu manu osuduje Ernst i na pjesmama drugih liričara, dok današna kritika u tome postupa odviše blago i popustlivo. Kad svojom bezukusnom originalnošću nekolicina kolega okužiše Holca, tad Ernst ispjeva tobože u originalnom stilu niliovom pjesmu rugalicu, kojom se nemilostivo obara na maniju, u koju bješe i Holc zapao. U naše vrijeme, kad se drži, da će „Sturm und Drang" sve stare lirske forme uništiti, dvosti'uko nas se doim|e Ernstova umjetnička ozbijnost. Pjesnik je u svojim radovima veoma daleko od svega onog, čemu se može reći da je: „nadčovječno", on mirno kuša, da u lirsko ruho zaodjene ono, što jo sam osjećao i gledao. U negovoj se lirici ne susrećemo s ničim no-