СРЂ

- 654 —

nakon običnih cerimonija, karđinali uđoše u konklav. Odmah na prvome skrutiniju Peeci je imao najveci broj glasova, ali to ne bijaše dosta, jer se zahtijevaju dvije trećine po kanonickome pravu. Isti dan u večer slijedilo je drugo glasovane. Pecci je imao 26 glasova. Opazivši gdje za nega glasovi rastu, zamoli kardinala Hohenlohea, da ne glasuje za n, ovaj mu na to odvrati: „Uzoriti, kako delegat vješti ste u građanskoj upravi, kako nuncij poznajete diplomaciju, kako biskup znate upravjati crkvom, dakle moj je glas za vas." Te je noći Pecci bio sav zamišjen i satrven. Kad mu je jedan od prisutnijeh kazao: „Сепш tolika žalost?" — „Zar ne znate, odvrati on, što ištu od mene"? ■— „Znam, nastavi prvi, ali cemu toliko zdvajati? Petrova lada ima potrebu vješta kormilara, a bojeg od vas nema". — „Ali sam star, prekine Pecci, slab, toliki teret ja ne mogu podnijeti, za mene nije papstvo nego smrt." A prelat nastavi: „Uzoriti, da je crkva u nevoji, vi nijeste krivi. Bog, a ne ludi, hoce da budete papa, morate se prilagoditi". A ontužno: „Ali teret je pretežak, stane crkve žalosno, kalež pregorak i ja nemam snage da ga ispijem; odlučio sam se zahvaliti". — „А kad biste to uradili, presječe ga prelat, konklav bi se odu]io i ko zna, što bi se dogodilo. Nema druge, treba se primiti; Bog je onaj, koji krijepi slabe." Sutra dan bilo je zadne ždrijebane; Pecci je imao 44 glasa; bio je izabran. Kardino Catterini, slabim glasom, ali vatrenim srcem, sa visine sv. Petra, izreče ove riječi sakupjenom narodu: „Javjam vam veliku radost Habemus Pontificem — imamo Papu, uzoritog kardinala Joakima Pecci, naslova sv. Grisogona, koji se je nazvao: Lav XIII." Teško je bilo stane katoličke crkve, kad je Pecci zasio na Petrovu stolicu. U Pruskoj je bijesnila prava buna proti katoličkoj ideji, osobito nakon pobjeda od 1866. i 1870. ,,Že|ezni kancelar" Bismark, nastojao je skučiti pod svoju vlast kler i udajiti ga od svakog doticaja sa Rimom. Bilo se je ustrojilo i političko-crkveno zakonodavstvo, koje je za temel imalo grdne „zakone mjeseca maja od god. 1873.", po kojim je državna vlast imala pravo uplićati se u posle strogo crkvene. Kler i katolički laikat opirahu se takovim naredbama prije spremni