СРЂ

— 801 -

malo vatre za svoj pepeo, kad se već taj pepeo bijaše za navijek utrnuo? Šta je vrijedilo sve tvoje nastojane, da kakogođ udahneš svoju dušu u moju, kad već tvoje jubavi nije bilo? Što usud bijaše odredio, moralo se dogoditi; i dogodilo se. Ah! ne krivim tebe. Ti si einio najveće napore da odoliš. Ja, koja sam mogla, kako ti kazah, jubavju prožeta, da prozirem kroz tvoje biće kao kroz najbistriji kristal, vidjela sam gdje tvoje srce krvave suze roni, i gdje se tvoja duša očajnički previja u užasnoj borbi. Ali je snaga, kojom si ti raspolagao, bila mnogo mana nego li neprijatejska, radi 6ega si morao svakako da podlegneš. .Ja, ja sama znam koliko sam pretrpjela pri žalosnom prizoru predaje. Ja sam, tronuta, gledala tvoje oci pune gorkijeh suza, kada ti se pričinilo da sunce bijaše konacno zašlo našemu domu, napuštajući ga nemilostivo mračnijem sjenama tame. Bilo je to onda kada si ti, poplašivši se od našega bijednoga gnijezda, u kojem bijaše zavladala mrtva tišina, potražio utocišta u svjetskoj graji. Politika u kojoj je borba, sport u kojem je zdravje, dobrocinstvo u kojem je utjeha, nađoše u tebi ubijeđena neofita kao nikakva do tada. Nije bilo svjetovne muke gdje se nijesi pokazao pravijem učesnikom, nije bilo svjetovne borbe u koju nijesi sunovrat jurnuo. Prizvao si zabunu kao nekada Jubav,. I tako ti, koji mi jednom nijedne ruže ne pokloni a da joj prije nijesi i najmani trnčić iskinuo pustijem pojupcima, ne vidje trna što onako bujno obuhvataše stazu mojega života, pretvorivši je čak u šumu. Gusta, isprepletena šuma, u kojoj nema za mene drugoga izlaska do ovoga što u zemju vodi. Odlučeno je! Kad nijesam kadra da se odrečem tvoga srca, odričem se života; spokojna u odricanu kao nikada do sada, u koliko se opominem. Moja je duša apelovala na uspomenu da naša soba bude ovoga časa kao onda kad se probudimo. I pamet me je u toj ideji podržavala da moja savijest osjeća skoru smrt. Barem da u smrti nađem pos|edni put iluziju života! Vidiš li? čak i samo cvijeće, koje je bdjelo u početku idile, osjetiće odlazak moje duše, koju ne može ništa više da zaustavi. U slasti nihova mirisa sanaću na umoru o slasti

i