СРЂ

- 800 —

ćaja opažahu se u tvojem postupku i u tvo.joj rijeci. Hijadu si puta zaželio da sine iz mojijeh ociju kakva iskrica koja bi, toliko doprinijela da sadašhost obasja u oživjenoj prošlosti. 1 žao mi je bilo i tebe i sebe. I sebe. Jer sam tek onda osjećala golemu tugu na srcu: vo]eti što srce ne voli. Jednoga dana kad me je morila misao radi |ute boli koju ti zadadoh, taman sam htjela da ti je saopćim, tebe spopade taka munevita strast da sam neodojivo morala da podlegnem. Još je bila u meni iskra nade, da će nad mojom kućom sinuti sunce sreće. Ućini mi se kao da se iznenada rastvoriše rajska vrata, da saspu na hu cvijetnu kišu. U istinu nikad mi nebo nije izgledalo onako plavo, niti mi se svijet ikada pricinio onako krasan, kao u onome neocekivanome odzivu našijeh duša k najvećem blagu, k uzajamnoj |ubavi. Ne bi više ni spojašne ni unutrašne jeke, koja bi u našijem srcima odjeknula, nego odjek slatke, skoro rajske barmonije, tako da se u našoj sobici opet poče razlijegati pjevauc kao ono u „Villa Gemma" u kratkijem danima naše idile. Čak i cvijeće, velike kite cvijeća, kojega su cvijetnaci bili dupkom puni kao naša srca pojubaca, izgledalo je neobicno oduševjeno, mirišući kao nikada, a krasni mu se pupojci napajahu lahorićem punijem sreće, radi koje si ti izgledao preobražen, a ja sam se osjećala zanesena u neizmjerne osmijehe bez suza i snove bez bojazni. Avaj! Alberto, naša kuća ne rastvori svoja vrata suncu sreće nego blijesku meteora; da, prejasnome meteoru, kojem nije mogao skoro da odoli naš nepromiš].eni pogled, nego koji je usud raspalio samo da pobudi u nama užasniju tamu. Jer tama pade, sjaja nestade, tama se opet svali na tvoje srce i obuze moju dušu. Praćen po noći pos|eduim sjajem vatre, povraćao si se k meni više i više puta, da berem sa usana ploda slašću procvjetane pojupce. Ali to bijaše cvijeće bez mirisa u koje se nemilo uvlačio otrov našega skoroga dijejena, ostaviajući na mojijem usnama žalosno osjećane usta kakvoga mrtvaca. Jer... šta je vrijedilo, Alberto, da me ti privlaciš k svojijem prsima, kad moje srce nije bilo nikako kadro da osjeti kucane tvoga? Šta je vrijedilo da me grliš, kao da si trebao