СРЂ

— 815

lašnem svijetu. Između raznih svojih supozicija, Kant je zaboravio na jednu cetvrtu, koja je moguca i, kako ćemo vidjeti, realna. Između „pripadati potpuno spo|.ašnem svijetu", i rađati se potpuno na zemjištu subjektivnosti", ima nešto sredne što je Kantu izbjeglo. Zaustavimo se caskom na Kantovoj teoriji odnosno prostora i vremena; t. j. da oni, kako ili mi zamišjamo, ne pripadaju potpuno spolašhem svijetu. Medju filosofima, jedni, a to su materijalisticni atomiste sviju epoha, tvrdili su da su prostor i vrijeme bića u sebi, na neki nacin recipijenti koji stvari sadržavaju. Kant je imao pravo odbaciti ove „dvije himere, vječne i beskrajne, koje postoje, a da ne postoji kakova realna stvar, i samo u tu svrhu da obuhvati sve što je realno." Da je Kenigsberški mislilac poznavao stare skolastike, bio bi kod nih našao sasvim teme}ito pobijane ove papirnate teorije. 1 ) Drugo tumačene odbačeno od Kanta, koje zamišja prostor i vrijeme kao dva atributa stvari, mora se takođe odbaciti. Jer kada bismo, pomoću svoje misli, uništili sve stvari sa svim nihovim atributima, ostaje još vrijeme i prostor. Treća teorija na prvi pogled izgleda boja. Ona nam prekazuje vrijeme i prostor ne kao stvari u sebi, niti kao atribute stvari, već kao odnošaje sukcesije i jukstapozicije između stvari izvan nas. Ova neosnovana teorija bila je već poznata filosofima srednega vijeka, 1 ) koji je zabaciše; ali, osobito nakon Leibniza, ona je zadobila nmogo zemjišta kod učenog svijeta. „Prostor, veli Leibniz, jeste odnos i red između onoga što koegzistuje i onoga što je mogućno, a Bog mu je uzrok." 2 ) Ono što Kant ovoj teoriji zamjera, nije osnovano: on misli da se ona ne može primiti a da se ne poreče demonstrativna izvjesnost matematičnih istina, koje pretpostavjaju vrijeme i prostor. A zašto to? Jer ništa od onoga, što se čulnim iskustvom stječe, ne može imati vrijednost potrebitu i universalnu! Još i ova Kantova manija: htjeti silom proći cijelo naše saznahe kroz praznu cestu iskustva. 3 ) ') Cf. Suarez, Disp. 54, sect. 1. ') Suarez, disp. 52, 'sect. 1; Sylv. Maurus, vol. 11. q. 27. V Nouv. ess. sur V entend. hum., liv. 11, chap. 13. *) Aluzija na praznu cestu Vilima Tella od Schillera.