СРЂ

— 842 —

Ali te ja, poslije, vodim na taracu gdje je mrak, na visoku taracu nad morem, koja je patosana samijem ružama, i ja te tu na ruže posadim, sjednem uza te, i grlim te i jubim. Zora je zabijelila. Ti spavaš, i ne osjećaš da sam ja kraj tebe. Ja te prenesem u tajanstvenu barku, crni i nijemi veslači voze pravo tvojoj kući i ti ih se ne plašiš više, ja te na rukama nosim u tvoju staru, opalu kuću, spuštam te u tvoju posteju, u kojoj ćeš se probuditi i misliti da je to sve san bio. Nije to bio san, jadno dijete mojel To su jedini trenuci koje si istinito proživjela, jedini pravi život koji sam ja u tvojoj lakoj i nepostojanoj duši svojom dubokom [ubavlu proizveo Šteta što nijesam carski sin iz kakve bajke, pa da te bar jednom ovako uzmem sebi. Tada bi i moj prazni i sumorni život imao bar jedan vedar i svijetao trenutak. Dubrovnik.

&