СРЂ

52

STETA STO NIJESAM CARSKI SIN ....

Pjesma u prozi. — y. Steta što nijesam carski sin iz kakve bajke, pa da te bar jeclnom uzmem sebi, o ti dijete lukavijeli i nežnijeh ociju, usana milostivijeb koje mnogima pružaš, djevojcice koja u nama budiš tolike snove nerazborite i slatke! ... Ti bježiš iz svoje stare opale kuće, ja te u barci čekam na obali. Sumrak je. Laka barka vuče za sobom kraj debela bogata ćilima po vodi, voda prska i odsjajuje, a ti igraš s nom svojijem bijelijem rucicama. Barka je tajanstvena, veslači crni i nijemi. Ti se plašiš nih, i pribijaš se uz mene; glas tvojih usta traži moje uho, ali im ja podmećem svoja usta: tako se boje čuje. Veslači voze nekud, ti me i ne pitaš gdje te vodim. Ne pitaš me jer ja sjedim kraj tvojijeh noga, glavom na tvojijem kojenima, i govorim ti o Jubavi. Govorim ti o Jubavi, a tvoje velike, podsmješjive oči gledaju ше sad pažjivo. Jer ti ja govorim o onoj J.ubavi koju ti ne poznaješ, koju nikada ne ćeš poznati: o svojoj Jubavi, dijete moje. Tvoje se srce predaje mojemu srcu, jer osjeća da pored iiega živi, da od nega dobija život i misli. Ja sam ga dobio i osvojio, bar za jedan trenutak. Stigli smo. Evo ti vilinskog dvorca. Ti se peneš po širokijem stubama, ja te pridržavam svojom rukom. Evo, ulazimo u osvijetjene dvorane koje su vile očarale. Nigdje žive duše, a sto jo postavjen, pun svakojakih đakonija, najčudnijega voća, i ti me pitaš ko je to sve prepravio.