СРЂ

— 847 —

— Gospođo . .. zahvajujem . . . na lijepu dočeku ... JSTa to će ona: — Dobro, dobro. Samo nemojte mi ga đovesti pijana, jer ee Vam duša znati. Jeste li čuli? Mi odosmo. Morali smo prijeći preko jedne pojane gole kao dlan, i to sve po suncu. Putem mi se prohtje da uberem neku travu, i dreknuh od bola. Poslije me je ruka strašno bojela. Ta trava bila je kopriva. Svuda je smrdjelo gnojem, smrad da ti se prosto smuti. Boivin me je tješio: — Još malo strpjena, evo nas već na obali rijeke. Odista smo bili na obaU. Ovdje je opet smrdjelo blato i nečista voda, na koju je tako jako sunce uprlo, da su mi sve o6i izgorjele. Zamolim Boivin-a, da gdjegod uđemo. On me uvede u jednu kao kohbu punu ]udi, u krčmu gdje dolaze lađari, pa doda: — Ne izgleda baš najboje, ali se tu veoma dobro stoji. Bio sam gladan. Naručim kajganu. Ah eto gdje poshje druge čaše vina onaj alčak Boivin sasvim izgubi glavu, i tad sam razumio zašto mu je onakva žena i suviše bila potrebita. Propovijedao je, zatim se digao, htio je da pokaže svoju snagu i junaštvo, umiješao se kao primiritej u svađi dvaju pijanaca, koji su se tukli, i obojicu bi nas ubili, da gospođar nije posredovao. Ja sam ga odvukao, pridržavajući ga kao što se obično pijanci pridržavaju, do prvog žbuna, gdje sam ga povaho. Ija sam se kraj nega protegao. I čini mi se da sam zaspao. Za cijelo smo dugo spavali, jer kad sam se probudio, bila je već noć. Kraj mene je hrkao Boivin. Ja ga gurnem. On se diže; bio je još pijan, ali ipak nešto mane. I, kroz pomrčinu, krenusmo natrag preko pojane. Boivin je tvrdio kako zna put. Vodio me je na lijevo, zatim na desno, pa opet na lijevo. Nije se vidjelo ni prsta pred okom, i mi smo bih izgubjeni u nekoj gomili, skoro šumi punoj kolaca, koji su nam dosezali sve do nosa. Činilo nam se da smo u vinogradu zasađenom pritkama. Ni iskre svjetlosti na horizontu. Tu smo