СРЂ

— 848 —

*8$^ -

se vrtjeli možda sahat dva, okrećući se, posrćući i šireći ruke, kao kakve budale, te nikad doći na kraj, jer smo se jamačno uvijek vraćali na isto mjesto. Najposlije Boivin se udari o jednu palicu, koja mu raspara lice; nepomično je sjedao na zem|i, neprestano vičući iz svega grla „Ој hoj!" које se na daleko razlijegalo, doksamja iz sve snage zvao: ,,u pomoć!" paleći žigice da osvijetlim put onima koji bi nam došli u pomoć i da povratim sebi duh. Napokon neki sejak, koji se bio negdje zakasnio, cuje nas i pokaže nam put. Dopratim Boivin-a sve do kuće. Ali kad sam ga htio ostaviti na pragu od. vrta, vrata se naglo otvore,- i pokaže se negova žena, sa svijećom u ruei. Spopade me užasan strah. Cim opazi muža, kog je cekala od zalaska sunca, poleti na mene i zaurla: — Jao, životino jedna, znala sam ja da ćeš mi ga pijana dovesti! Vjere mi, pobjegao sam trkom sve do stanice, te kako sam držao da me ova furija sve jednako goni, sklonim se u zahođ, jer je voz morao krenuti tek kroz рб sahata. Eto zašto se nijesam oženio, i zašto nikad više ne izlazim iz Pariza. . Dubrovnik. Prevela s frcmcuskog I. Bubalo.